Ubačen u postojanje, uronjen u svijet, darovan sebi, upućen na drugoga, ponor želja i potrebe za nečim neizrecivim. Čovjek, pitanje koje sam sebi postavlja. On kom kralježnica tvori oblik dvostruka upitnika. Živa žeravica želje. Hodočasnik do svetišta svog mira. Putnik koji svemu gdje god nogom stane poželi reći zbogom. Kom je najzanosnija radost u najsvjetlijim danima – tek loša noć u usputnoj gostionici.
Čovjek, koji u svakom zalogaju hrane uzalud čezne zasititi dno duše, u svakom gutljaju vode utažiti suhoću samoće svoje egzistencije. U svakom zagrljaju sjediniti sa sobom. On, koji u svem na što mu pogled padne, budno očekuje odgovor. A u svim iskustvima radosti i nade, žalosti i tjeskobe – trajno se pita: "Pod što podvući život? Kojim ključem otključati tajnu vlastitog bića, drugih ljudi i svijeta?" On, koji sluti da je sve gubljenje vremena što nije put do sjedinjenja i s tim iskonom svega, s tom dušom svoje duše i sveg postojećeg.
Svi prirodni zakoni, zakoni međuljudskih odnosa, zakoni rađanja i umiranja, sve prirodne i društvene znanosti – čovjek sluti – moraju imati zajednički princip. Mora biti neka veza između načina na koji se kovitlaju čestice vode dok padaju u slapu, njišu grane kroz koje puše vjetar, zriču cvrčci, osjeća ljudsko srce kad ga pohodi radost ili bol. Čovjek oduvijek traži teoriju svega.
Pitajte čovjeka i reći će vam: "To mora da je ljubav." Premda ne zna što je ona. Ne zna što sve spada pod sadržaj tog pojma. Niti kako biti siguran kad smo i jesmo li njome zahvaćeni. Je li ona jedno od naših čula ili je biće koje nas pohađa? Je li ona u nama ili smo mi u njoj? Je li ljubav objekt za kojom čeznemo ili je način na koji shvaćamo sve postojeće, a njome obasjano sve postaje prepoznatljivo i poželjno? Što god ona bila, čovjek sve svoje uz nju veže. Svi svjesni i nesvjesni koraci njoj su mu zapućeni.
Svi pothvati i planovi, kao i svi grijesi i žalosti, svoj izvor u njoj imaju. Ona je ta koja čini sretnima one koji nemaju ništa doli možda dnevno zalogaj kruha i čašu vode, kao i nesretnima one koji imaju sve osim nje. Najznačajniji korak koji čovjek treba učiniti nije korak dublje u strukturu atoma ni u dubinu svemira, nisu brži mikroprocesori ni moćnija trgovina – već korak u otajstvo ljubavi!
(...) Ljubav je najneobičnija pojava koja se na zemlji događa. Posve različita od sveg zemaljskog, a opet – sve zemaljsko samo po njoj dobiva smisao. Ona je trag Božji ostao od njega dok je prolazio svijetom. Ili bolje: ona ga izdaje, govori nam da nikad iz svijeta nije ni otišao. Ljubav je sveukupna težnja ljudskog srca, duha i tijela. Svi oblici ljubavi, sve osobe i objekti naših ljubavi samo su odraz Punine ljubavi. Sve nijanse ljubavi i svi koje smo – i svi koji su nas – za života zavoljeli, kapi su od Mora ljubavi.
Beskrajno mnogo ljubavi se za ovog života neće stići zbiti. Mnogi su oni koji postoje ili su postojali – čija nam je ljubav potrebna i koje imamo potrebu voljeti. Bezbroj je trenutaka, krajeva, proljeća, snjegova, očiju... koje nismo stigli susresti – premda i za njih ljubav spremnu imamo, i oni za nas. Svi ljudi su nam potrebni i svi dani. Jer svatko je samo jedna zraka sve Punine koja nas jedina može ispuniti...
(iz knjige: P. Luka Rađa, LJUBAV JE ZAISTA NESLOMLJIVA)
PS: O kako je lijepo biti daleko od... i imati isključen mobitel...
Post je objavljen 12.07.2008. u 00:05 sati.