Skroz sam zahrđala, zapela. Ne mogu se pomaknuti nakon današnjeg jutra. Glupa salata, i kupina i malina. Uf.. Katastrofa. Leđa zapinju, ne mogu ništa pravo jesti, puna sam tih nekih iglica koje je nemoguće izvaditi, vani je 35 stupnjeva, a meni curi toliko da bi se svaki čas mogla srušiti.. Malo je falilo. Ali nema veze, moje pare na moje ruke idu.. I polako. Ne žalim se, nemam zašto jer neki nemaju priliku ni tako zaraditi neke pare, i gladuju dok ja se mogu našopati čime hoću. Samo ne mogu... =(
I nema ga.
Ošo. Prošo.
Doći će. Mislim na njega svaki čas, svaku minutu. Joooj, kao da je otišao na tri godine a ne tri dana. Ala, neću ga vidjeti do nedjelje, ponedjeljka??! Šit, sranje. Natalija, Peštićka dolazite, treba mi društvo da ne mislim na to kako neću navečer otići k njemu, i biti s njim jednu trećinu dana i uživati.. ! Šmrc.
Ma doći će, miruj, kaj ti se dešava? Joj, ajde Natalija..
Ah da, taj dečko je jednostavno.... Jooooj, sad sam se sjetila nečega, sad sam se sjetila njegove face, njegova osmijeha, njegovih priča... Joj, sad bi ga htjela odmah vidjeti, a ne da moram prespavati još dvije noći, pa onda tek. Šajze. Šajze. Šajze.
Ah da. Bolje da odem malo leći jer ovako neću biti u stanju danas išta napraviti. NIŠTA.
Treba mi odmor.
Treba mi sunce moje malo.
Da.
Post je objavljen 11.07.2008. u 12:36 sati.