Let Faro-Tunis.
Prilipa, vedra noć, avion se diga da će priko Gibraltara na Afriku, onda uz njen sjeverni, mediteranski rubni dio do Tunisa.
E, da ne bi, javlja kontrola leta da nan mora prominit koridor, triba otić na Španjolsku, Korziku, Italiju, Albaniju, Grčku pa Tunis.
Duplo letenja, duplo goriva.
Nema veze, i nako smo na letu svi domaći, pijuckamo viski, zezamo se, pivamo, 2-3 štrebera zakunjali.
Uru i po leta dulje, isto smo za čas došli nad Tunis di je počelo pravo veselje.
Pustinjska oluja, nema dozvole za slijetanje.
Pržina se digla nebu pod oblake, vitar podivlja, vidljivost nula, a mi nemamo goriva, već potrošili duplo od planiranog.
Veli pilot da idemo na Monastir, spuštat se moramo pa kom obojci kom opanci, nek stavimo putovnice u zube da nas mogu lako identificirati, ko oće nek se na brzinu izopija, zapali duvan, i nako više ništa nije važno.
Poslušali šta je reka, smijali se, pivali, neki su i plesali, onda smo morali sist, vezat se i malo pričekat za znat oćemo li na zemlju u komadu il u komadićima.
Letila san puno, svugdi i sa svin mogućin kompanijama, ne sićan se lipšeg, mekanijeg, ugodnijeg slijetanja.
Pilot velemajstor.
U hotelu nas dočeka kus kus za večeru mada je prošlo 3 ure u noći.
Malo smo jeli, žurili u sobe di smo imali važnog posla prije tuširanja i doručka.
Post je objavljen 10.07.2008. u 15:30 sati.