Marketing
...neka...smo ovu noć da izguram,sutra ću već naći dobar izgovor...
...osjećam se prazno u posljednje vrijeme..dio mene nedostaje..ne znam da li ću ikad pronaći način da ga popunim..pospremila sam sve stare slike,prstenje,tagove u kutiju..ne znam kako bi ju nazvala..ne prošlost,to nikako...u meni to sve još nije postalo prošlost i još uvijek se noću budim u suzama jer sam sanjala nas..ne želim to,ali kako se boriti i protiv snova..ispričat ću u svojoj glavi neku novu priču s nekim novim likovima i nastojati ju živjeti..bit će to moja nova bajka..sretnija od predhodne...
...crveni lak na noktima...stare slike u glavi i sjećanja...vidim onaj skalpel u svojoj ruci kako oblikuje tako poznate ožiljke..kapi krvi traže svoj put do dna po nekim zamišljenim strunama snova...sretna sam...sretna zato što se ne bojim..neće mi ožiljci pomoći da nestanem,ne..skalpel i samouvjerenost pokreta ruku dovest će me samo do ruba,odogit će na trenutak bol koja dolazi nepozvana i sama sam kriva zato što boli..danas više nemam toliko hrabrosti da se dovedem do ruba..samo se mogu prisjećati osjećaja..nije bila važna želja da nečje ime nosim zauvijek na svojoj koži jer ožiljci ma koliko bolni i duboki bili izblijede,izbriše ih vrijeme..kontrola osjećaja i boli i osmijeh na licu kad je sve gotovo..i onda slijede sati tupog zurenja u napravljena remekdjela..ne,neću više nikada...i taj crveni lak..dodir,trag,svaki dan...
...nedostaje mi...čini mi se da mi je svijet ukrao dio mene...dio posotjanja i svega onoga zbog čega sam ja bila baš takva namjerno za inat rođena...nedostaju mi svađe,uvrede,zamjerke..kako nekom normalnom(??) može nedostajati bol i patnja?..znam odgovor..navikla sam na sve to i postalo je sastavnim dijelom mog postojanja bez kojeg sada ne znam dalje...izgubljena sam...kako da se ovaj svijet iznenada promijenio,kao da nisam u njemu odrasla i naučila sve što znam ..čini se hladnijim,surovijim...osamljenijim..ali ne,neću još jednom pasti i doći do sažaljevanja same sebe...ja se smijem,nisam ispunjena srećom i radošću,ja se samo smijem i idem u nepoznate dubine neprevodive u riječi...gubim razum?..ne..samo se ne opterećujem,čekam da se stvari same dese,ne borim se..više te ne volim..heh..kako smiješno zvuči kad samoj sebi to naglas kažem..opet smijeh..ma volim ga,nema smisla lagati..samo ću zamisliti da on ne postoji i tisuću puta na dan glasno izgovoriti da ga ne volim više..možda uspije..
...ovo je sazvježđe za nju provincija...
Post je objavljen 10.07.2008. u 11:50 sati.