Pišem...
Noćas sam sanjao nas ispred naše kuće u Kanzasu.
U boji.
Ti si sjedila u stolici za ljuljanje na verandi pletući pokrivač, ja sam bijelom osvježavao drvenu ogradu. Tamnoplavo nebo prostiralo se nad nepreglednim prostranstvom bez susjeda, sve do crne crte na horizontu. Šutjeli smo dok je vjetar vijugao oko drveća i svirao karikama lanca ljuljačke obješene sa grane stabla u našem dvorištu.
U sljedećem trenutku našao sam se klećeći ispred tebe, držeći ti lice dlanovima i ljubeći te toplo i zadovoljno kao da je cijeli život ispred nas. Kad sam se, s osmjehom širim od Pacifika, odmakao, pitala si:
- Boli li?
I prije nego sam uspio upitati „Što?“ spustio sam pogled prema svojoj košulji natopljenoj krvlju.
* * *
Ujutro nisam mogao ustati.
Post je objavljen 10.07.2008. u 09:18 sati.