Rijetko se naiđe i među stvarno dobrim filmovima na jedan biser. Ovaj put mi se posrećilo. Naime ruska filmska kritičarka Irina Pavlova, koja nam je ovaj tjedan predstavila svaki film ponaosob, je pred ugodno ispunjenim tribinama ZKM-a izjavila kako joj je žao da možda nije došlo više ljudi jer joj je ovaj jedan od najdražih, i najboljih filmova na retrospektivi. Prije početka recenzije bih još dodao kako sam svjedočio i ponekom malom nezadovoljstvu kod gledatelja koji su izletili pred kraj filma "4" jer im je to bilo "prenerazumljivo i prefilozofski".
Pa... ponekad koliko sam opet imao prilike prečuti u hodniku čekajući na početak projekcije filma kojeg sam dobro odabrao je da ljudi ne znaju osnovne stvari u ovo doba sveopće dostupnosti informacija preko interneta.
To stvarno nije teško, a i reduciraju se u znatnoj mjeri greške i greškice u pogledu izbora. Naime na stranicama MFF je uistinu dobro ukratko opisano što vas je moglo očekivati na filmovima u ZKM-u. Ponajviše sam iznenađen svojevrsnom indolentnošću vrlo mlade populacije koja ili ne zna čitati iz programa ili su toliko površni. Naravno svaka čast iznimkama.
No unatoč nekim dvojbama razočaranja naravno da nisam mogao očitati sa lica ljudi po minuću projekcije "Igre leptira"... više se moglo očitati zadovoljstvo.
Ponekad volim čuti što drugi ljudi, koje nisu česti na ovakvim i sličnim projekcijama, misle jer se film se prije svega radi da bi ga se gledalo pa stoga je lijepo vidjeti i čuti u dvorani tijekom projekcije kad publika reagira s odobravanjem, ili se naprosto uživljava u sudbine glavnih likova. Sve je to bilo tijekom ove projekcije jednog od favorita Irine Pavlove.
Ovaj film je, kako je to lijepo sročila naša ruska prezenterica, jedan rokerski film o mladima i njihovim mukama u jednom preduralskom gradiću.
Svijet u filmu koji nam je najavila Irina nije nimalo usporen, no ima neki svoj ritam koji nisam raspoznao. Možda je to i moj neki unutarnji otkucaj... ne znam, nekako mislim da mi je bio preprepoznatljiv i uobičajen da bih bio učio neku razliku. Uglavnom na filmu opisani ljudi imaju iste dvojbe kao i svi ljudi koji žive i pokušavaju nešto postići u malim ruralnim i urbanim sredinama udaljenim od velikih gradskih središta svojih zemalja koje nastavaju. Mislim da je to ipak globalni fenomena, a ne neka razlika.
Nešto bih rekao i o pjesničkoj alegoriji u naslovu naime pitao sam se zašto za naziv fima nije odbrana recimo ... igra bubamara, nego leptira. Pomalo mi je to zazvučalo prefatalistično za svijet, i kratak život leptira za koje kažu žive jedan dan. Mladi u filmu nisu nimalo pred smrt, ali igraju neke igre koje smrću rezultiraju. No, kako sve u životu tako i u imitaciji života na filmu sve s vremenom dođe na svoje mjesto, kad il' tad. U filmu se to sve, naravno, požuruje puta 2, 3, 5 ili čak i više puta. Kostya recimo (glavni junak filma) ima problema sa zakonom, no ne i sa djevojkama. Nije on neki tipični enfant terrilble, rebel without the cause. Svira gitaru, pjeva ima svoju grupu i uskoro će nastupiti na natjecanju za mlade talente, nešto nalik Miki Maus showu ili Prvi pljesak u glavnom gradu. No ... život ga po tom planu baš neće. Prvi pljesak ima pred čudnom publikom u nekom trgovačkom centru, vjerojatno pred glazbenim producentima, i ne doživljava pravi željeni uspjeh.
Tu bih se osvrnuo i na vrlo jasnu režiju i kameru koji se u gotovo željenom, savršenom skladu nadopunjuju preko veziva tkiva ili u ovom slučaju nenametljiva i pitka sadržaja ovog filma. Nema tu dilema. Sve je razvidno kuda nas vodi režiser. Mi smo uvedeni u svijet Kostye i njegovih prijatelja da posvjedočimo jednom momentu u njihovu sazrijevanju koje ide od sklonosti ka divljim i neobuzdanim vožnjama do vrlo okrutna susreta sa korumpiranim sustavom kad im se neminovno "otvaraju oči".
Uglavnom to su klasični problemi manje sredine u kojem ljudi ponekad ostaju zarobljeni. Pada mi na pamet naslov pjesme Let 3, "Jedan, dva, tri izgubljeni ima nas još!" koji upravo ocrtava mikroklimu tog preduralskog gradića. Na filmu primjer za to daje Kostyina majka koja na sve moguće i nemoguće načine pokušava spasiti svog sina zatvora koji mu neumitno prijeti. Drugi primjer izgubljenih je i policajac koji pokušava najbolje od najboljeg izvući za sebe. Možda njegov, za nas i pomalo, nerazumni oportunizam je i najljudskiji od svih na filmu (nije simpatičan jer sve uvaljuje u velike neprilike, ali je svakako iskreno najljudskiji). Uz glavne likove filma (Kostye i Zoyke) on je najbolje portretiran, a predstavlja i možebitni životni pravac kojim će mnogi mladi poći. Zvuči pomalo depresivno, no to je upravo polazišna točka buntovničkog, rokeskog života koji žive mladi žitelji tog mjesta i u kojem nastaju njihovi problemi sa zakonom. Zapravo film je to o začaranom krugu iz kojeg nema izlaza i kojeg je pošto poto bolje što prije spoznati ne bi li život bio lakši. U finalu filma u momentu kad definitivno sazrijeva Kostya i njemu se, kako što sam gore u tekstu i rekao, konačno pročiste vijuge te spoznaje uzaludnost ovakva života i pokušava okrenuti novu stranicu u "sodelovanju" sa njegovim anđelom Zoykom. Kažem anđelom jer je možda na neki način Zoyka onaj lik iz bajke kojeg ljudi a time i muškarci vole počesto zamišljati i zazivati kao spasitelja u zao čas, no kako to dobro režiser portretira ... muškarci su ponekad zaslijepljeni raznim lažnim signalima tako da tog anđela zapravo i ne vide.
Kako ovaj film nije zamišljen kao depresivna injekcija svakodnevnice tako i režiser daje optimistični kraj te Kostya konačno shvati tko mu dobro želi, a tko zlo.
Osim odlično koncipiranog scenarija kao kralježnice ovog odličnog filma za mlade svakako treba se osvrnuti i na odličnu glumu... prije svega jedne moje "filmske miljenice iz Ruske federacije" Oksane Akinshine kao Zoyke te ukazati na jednog mladog i nama malo poznatog glumca Alekseia Chadova kao Kostye. Mladac je to, koji je ostvario uloge u filmovima kao što su: Dnevnoy dozor (u ovom filmu teško ćete prepoznati mladog rokera iz Igre leptira u roli krvožednog vampira), Nochnoy dozor, 9 rota, a naravno sve je to uslijedilo nakon odlične i od filmskog svijeta zapažene uloge u ovom filmu.
O Oksani se pak sve više manje zna. No, svejedno mi je posebno drago bilo u ovom filmu vidjeti još jednom rusku ljepoticu u koju je danas stasala ova glumica (kad je sniman film imala je 17 godina) koju pratim od njenog prvog pojavljivanja na filmu u na ovom tjednu prikazanim "Sestrama" (tada je imala 14 godina) do odlične glume u kojoj ju je svijet prepoznao, ali još uvijek dijeteta ... u "Lilya 4-ever" (15 godina). Inače je nakon "Igre leptira" dobila i ulogu u jednom, nakon Bondova serijala, odličnom špijnuskom trileru i internacionalnom filmskom projektu, a to je "The Bourne supremacy". Uglavnom sve je to slijed odličnih, od djetinjstva, uloga Oksane.
Ovaj film je svakako pored Progulke i Kukushke proglašavam kao jednim od mojih najljepših otkrića ovog Tjedna i preporučam svima onima koji će imati ikakve prilike da ga svakako pogledaju.
Osim ove fešte izvrsnih fimova moram prispomenuti kako je ovaj prequel motovunjanskih događaja bio prenapučen, na moju radost, prekokrasnim ženama. Jedna lijepša od druge i to u velikoj većini tako da mogu ovaj Tjedan proglasiti i tjednom ljepotica. Ko zna možda su žene došle meračiti ove zgodne ruske glumice od Oksane do Irine Pegove iz filma "Progulka" pa sve do jedne finkinje Anni-Kristiine Juuso iz "Kukushke".
Post je objavljen 14.07.2008. u 23:01 sati.