Evo kovi ovo čita pa je reko da stavim nešto prije nego otputuje pa ću na brzinu otipkat ovu svoju iako je na redu trebala bit njegova...blje
-----------------------------------------------------
Naslov : Mirisi jeseni (Prva školska zadaća prvog razreda)
Autor : Ja ja i samo ja
Ocjena : -5
-----------------------------------------------------
Hodam mokrom ulicom, nezamjećen u gomili ljudi koji se žure negdje... Gdje? Vjerojatno ni sami ne znaju. Možda ih sudbina zove, možda uživaju u ljepoti grada,a možda su,kao većina, već postali sjenke koje samo besciljno lutaju od mjesta do mjesta.
Umoran od tolike buke,skrećem u jednu od manjih uličica u blizini,a osjećam se kao da sam prešao u drugi svijet. Mokro lišće je posvuda i lijepi mi se za cipele dok hodam,a u ulici nema nikoga. Ovdje nema ogromnih nebodera natiskanih jedan na drugoga, ovdje su male, naigled zapuštene kuće sa dvorištima. Sve je tako pusto da me odjednom obuzima neka neugodna hladnoća - potpuno sam sam. Nema nikoga oko mene, pa se osjećam razotkriveno i nemoćno i pomišljam da bi mi ipak bilo bolje u onoj beskonačnoj vrevi.
Odjednom osjetim mirise oko sebe. Jabuke su već pale, te im sok iscurio po asfaltu i sada kao da prekrivaju cijelu ulicu. Dok mi slatkast miris ispunja nosnice,polako se osjećam bolje. Odbacujem misli o samoći i hodam dalje,polako. Odjednom me ispuni neka čudna toplina. Dolazi odnekud,no isprva ne mogu shvatiti što je to. Tada se napokon sjetim - miris pečenih kestena.
U tom mirisu osjećam svo bogatstvo i svu ljepotu jeseni. Napokon se sjećam svega - svih mirisnih jesenskih plodova, lišća u svim raskošnim bojama, kiše koja nekad tako godi nakon nesnosnih ljetnih vrućina. Okrenem se i shvatim da je sve to ustvari oko mene. Šareno lišće je na granam i na ulici, jesenski plodovi već zreli vise oko mene ili su već pali i svojim mirisima ispunjavaju ulicu, čekajući da začaraju nekog neupućenog prolaznika poput mene,a ja se ni ne pokušavam oduprijeti njihovoj čaroliji.
Odjednom me zvuk trube nasilno prekida iz transa - još jedna živčana sjenka u autu želi proći kroz tu malu ulicu, moj osobni hram jeseni, kako bi ubrzao svoj put prema ničemu. Razočaran i pomalo ljut, mičem se u stranu. Trag njegovih guma narušava savršenost boja na asfaltu. Polako krećem nazad u onu beskonačnu ulicu,u onu gomilu.
Ovaj put je drukčije, više se ne moram skrivati, više se ne osjećam onako sam i nemoćan. Bio sam tako blizu da postanem jedna od onih bezosjećajnih, besciljnih sjena, no sad sam spašen. Sad mogu podnijeti ovaj hladan i bezosjećajan svijet, jer su boje i mirisi jeseni još uvijek uz mene,u meni. Odlazim kući , ponovno potpun.
-----------------------------------------------------
Oke svašta... ne mogu vjerovat šta sam ja pisao.... nadam se da si sretan,idem pročitat Dagon do kraja sad
Post je objavljen 09.07.2008. u 13:39 sati.