Marketing
oči širom zatvorene
Čitajući komentare pomalo sam se spustila na zemlju. Je, posao koji radim nije posao snova. plaća je smješna, ima puno ljudi koji ne bi prihvatili ovaj posao i ovo radno vrijeme za ove novce...No ti ljudi sigurno nisu u mom položaju, na mome mjestu i na mjestu velikog broja ljudi koji rade i za niže plaće. Spustila sam se iz maglice u kojoj sam počela prigovarat, kukat, samosažaljevat se. Podsjetila sam se kako sam bila sretna kad sam i ovaj posao dobila. Snovi i želje su jedno. I divno je sanjat i željet. No realitet je ono što nas može kao uteg povuć na dno ako sanjamo previše. Nisam ja od onih koji su sretni s bilo čime. No pomalo mi sviće...ovo je moja realnost. Puno je godina prošlo od mog zadnjeg posla, koji, istini na volju nije bio bolji od ovoga. Mogu kukat ili prihvatit stvarnost i trudit se da si ju olakšam pozitivnim stavom. Mogu zatvorit oči nad onim što me vrijeđe jer nisam u poziciji izvoljevat da se pravda u Hrvata počne provodit samo za mene. Ili se mogu principijelno spakirat i poć doma, ima još onih kojima je posao potreban kao i meni, koji će brzo prihvatit uvjete koje sam i sama prihvatila i to objeručke.
Realitet. Ono što mi moj unutarnji glas govori da je znak odrastanja. Prihvaćanje ograničenja. To je vrlo, vrlo teško nekim ljudima. Meni je to teško. Prihvatit nešto i progutat gorku pilu, iako sve u meni vrišti i opire se. Je li to znak odrastanja i sazrijevanja? Tužno je to. Kad će doć ta bolja vremena i kako će doć ako svi pognu glavu i budu sretni iako su nezadovoljni...Kao što to radim ja i meni slični? Gušim bunu u sebi i govorim si zatvori oči i ne misli ništa...smješi se i opusti... A bolja vremena? Trenutno je bolje ne filozofirat. Go with the flow...don't rock the boat...... itd...itd....Je, mora se malo pravit blesav. Tako se preživi ovakvo vrijeme. I kada misli krenu neželjenim tokom, lupit ih po prstima i objasnit sam sebi budalo! ovo radim za tebe! ne ljuljaj mi barku! Ne znam vidi li se iz ovog mog toka misli koliko se sve u meni opire ovakvom razmišljanju...No neka, slomit ću taj otpor svom silom. A ako bolja vremena i dođu jednoga dana, samo se nadam da me neće izbacit iz te barke, samo zato jer sam, ko tri mala majmuna, u teškim vremenima pristala poklopit oči, uši i usta i što radim ono što moram.
Pa tako sad idem u krpice. Sutra opet u moju kamenu palaču, di ću se opet smješkat, češće iskreno nego namješteno, jer takva sam evo, nije mi, uglavnom, teško nasmješit se čovjeku. Niš me ne košta. I mislim kako su ovi naši furešti većinom ljudi koji paze na svaki novčić jer su ga i oni teško zaradili i uštedili da bi došli na ovaj bokun mora. Pa ih to ne čini niš manje vrijednim od onih kojima je lakše. Nisu to bogati elitisti već obični mali ljudi. I treba se prema njima odnosit s poštovanjem jer elitistima se kod nas ni ne nudi na šta su navikli.
Sad sam prenapregnula mozak. 
I opet se diže maglica oko njega. Možda se raziđe kad sutra popodne cijenjenu ....ma kad sutra guzicu 
budem toćala u moru!
dobro mi stojte i oprostite što sam evo lijena....Baćin svima!
Post je objavljen 09.07.2008. u 02:34 sati.