Marketing
Dnevna porcija poniznosti
Emanuel, prekrasno ime
Leticia me ponukala da ovo objavim na blogu.... pa obzirom da već dulje vrijeme želim napisati nešto o poniznosti i kako joj se svi odupiremo, eto, poslužit ću se vlastitim primjerom.
U mom obiteljskom životu vlada mila bonaca i u toliko sam spremna više gledati oko sebe. I vidim drage ljude u potrebi, u suhoći, u potrazi.... i odlučim da ću pokušati jednu devetnicu. Svakodnevna misa sa pričesti, uz pojačanu molitvu... i tako ja krenem jučer na svoju prvu misu u nizu devetnice.... i dok sudjelujem u misi i predajem se, stajem u red za pričest. Radni je dan, nema pjevanja, promatram ljude, malo ih vidim malo ne.... u mojim ušima zvoni Nisam dostojna! Ne! Ali znam da zbog milosti smijem primiti Tijelo Kristovo. A i čitanje je bilo moje najmilije, žena koja je krvarila i dotakla se Njegovih haljina, a Isus joj odgovara: Vjera te tvoja spasila! I razmišljam o tim riječima, klanjam se pred oltarom, voljela bih da imam hrabrosti kleknuti pred Kraljem i na koljenima primiti pričest.... Jedna je žena klekla. Blagoslivljam je u mislima. Dolazim na red. U glavi mi zuji, sama sam bez djece, dopuštam si to stanje polutransa poznatog samo mojoj duši i onoj koja je duša duše moje... Primam tijelo Kristovo i radim znak križa na sebi kada kroz maglu čujem glas mog kapelana kako nešto govori... Gledam u njega i pokušavam shvatiti riječi koje sada jasno vidim meni upućuje... RUKAVIĆE, TREBA IMATI RUKAVIĆE... gledamo se čas u oči, ja shvatih što mi govori. Sjetim se da sam u majci bez rukava. Ne na bretele, ne otvorenoj majci, ne prozirnoj i ne tankoj, ali bez rukava. Da. Klimam glavom, poklonim se pred oltarom još jednom vračam se na mjesto. U glavi mi zvoni uzbuna! Kakvo poniženje! Kako me samo ponizio , pred svima! A zašto? Zbog ove majice..... stare... I kako baš sada dok sam bila sva u pričesti. A onda glas iz pozadine mog mozga.... ima pravo, nisam trebala imati majicu bez rukava. Oh, zna Gospod da to nije sigurno zato jer Ga ne smatram važnim da se lijepo odjenem. Zna On da se ja za misu uvijek pomnije odjenem. Ali, je, greška je. Ali takvo poniženje. I klečim u zadnjoj klupi, suze mi naviru, od sramote, od tuge zbog prekinutog trenutka. Misa je gotova. Uspijem podiči pogled. Ispred mene sjedi žena u majci bez rukava.... Gledam dalje, je, nitko više nema majicu bez rukava. Opet mi glas govori.... ma nebitno.... drugi su nebitni..... A onda me ispunja mir i sreča. Da. Bila opaska kriva ili prava, bila je ponižavajuća. Prihvaćam je. Prikazujem je za mir u duši jedne prekrasne osobe. Zahvaljujem na poniženju jer me je smanjilo, podsjetilo me koliko sam malena. Sretna sam. I dok idem kući javlja se čovjek u meni, običan smrtnik i opet se ljuti na kapelana....ali kao val prekriva ga slap mira.... Hvala Mu na poniženju, hvala Mu da mi je pokazao moju malenost, bespomoćnost. Naravno, trag gorčine pratio me i dalje. Dolazim kući i ispričam sve mom mužu.... On odvrati kako je kapelan bio u pravu. Mogu se kladiti da nije imao pojma koju sam majicu nosila opće, ali prihvatila sam njegov komentar uz osmjeh, znala sam da će tako nešto reći...
Na kraju dodajem samo još dvije stvari. Moj kapelan glasi za sveca.... duboko je duhovan čovjek. Osobno ga ne poznajem, ali vidi se da duboko vjeruje. Prekrasno utječe na mog supruga i sigurna sam da nam je oplemenio župu. Danas kada su tragovi gorčine nestali, ostaje mi u mislima samo naš susret očiju... pogled je dubok. Čvrst. U njemu nije bilo zločestoće niti pokude. Pogled koji dopire u samu dušu.... Vjerojatno je to moja psihologija pamćenja, pamtim stvari onakve kako se meni svide....
Druga stvar je da ne ispadnem sada kao neka osoba koja uživa biti ponižena. Ne. Upravo suprotno. Čak sam nedavno to ispovijedala, uvijek pokušavam stvari zataškati u svoju korist da izbjegnem poniženje.... a eto me zaskočilo gdje ga nisam očekivala. I nisam frik koji jedva čeka novo poniženje. Ali se veselim da sam kritiku prihvatila, lekciju naučila i ostala kuš i bez gorčine na crkvu ili kapelana.
U mom obiteljskom životu vlada mila bonaca i u toliko sam spremna više gledati oko sebe. I vidim drage ljude u potrebi, u suhoći, u potrazi.... i odlučim da ću pokušati jednu devetnicu. Svakodnevna misa sa pričesti, uz pojačanu molitvu... i tako ja krenem jučer na svoju prvu misu u nizu devetnice.... i dok sudjelujem u misi i predajem se, stajem u red za pričest. Radni je dan, nema pjevanja, promatram ljude, malo ih vidim malo ne.... u mojim ušima zvoni Nisam dostojna! Ne! Ali znam da zbog milosti smijem primiti Tijelo Kristovo. A i čitanje je bilo moje najmilije, žena koja je krvarila i dotakla se Njegovih haljina, a Isus joj odgovara: Vjera te tvoja spasila! I razmišljam o tim riječima, klanjam se pred oltarom, voljela bih da imam hrabrosti kleknuti pred Kraljem i na koljenima primiti pričest.... Jedna je žena klekla. Blagoslivljam je u mislima. Dolazim na red. U glavi mi zuji, sama sam bez djece, dopuštam si to stanje polutransa poznatog samo mojoj duši i onoj koja je duša duše moje... Primam tijelo Kristovo i radim znak križa na sebi kada kroz maglu čujem glas mog kapelana kako nešto govori... Gledam u njega i pokušavam shvatiti riječi koje sada jasno vidim meni upućuje... RUKAVIĆE, TREBA IMATI RUKAVIĆE... gledamo se čas u oči, ja shvatih što mi govori. Sjetim se da sam u majci bez rukava. Ne na bretele, ne otvorenoj majci, ne prozirnoj i ne tankoj, ali bez rukava. Da. Klimam glavom, poklonim se pred oltarom još jednom vračam se na mjesto. U glavi mi zvoni uzbuna! Kakvo poniženje! Kako me samo ponizio , pred svima! A zašto? Zbog ove majice..... stare... I kako baš sada dok sam bila sva u pričesti. A onda glas iz pozadine mog mozga.... ima pravo, nisam trebala imati majicu bez rukava. Oh, zna Gospod da to nije sigurno zato jer Ga ne smatram važnim da se lijepo odjenem. Zna On da se ja za misu uvijek pomnije odjenem. Ali, je, greška je. Ali takvo poniženje. I klečim u zadnjoj klupi, suze mi naviru, od sramote, od tuge zbog prekinutog trenutka. Misa je gotova. Uspijem podiči pogled. Ispred mene sjedi žena u majci bez rukava.... Gledam dalje, je, nitko više nema majicu bez rukava. Opet mi glas govori.... ma nebitno.... drugi su nebitni..... A onda me ispunja mir i sreča. Da. Bila opaska kriva ili prava, bila je ponižavajuća. Prihvaćam je. Prikazujem je za mir u duši jedne prekrasne osobe. Zahvaljujem na poniženju jer me je smanjilo, podsjetilo me koliko sam malena. Sretna sam. I dok idem kući javlja se čovjek u meni, običan smrtnik i opet se ljuti na kapelana....ali kao val prekriva ga slap mira.... Hvala Mu na poniženju, hvala Mu da mi je pokazao moju malenost, bespomoćnost. Naravno, trag gorčine pratio me i dalje. Dolazim kući i ispričam sve mom mužu.... On odvrati kako je kapelan bio u pravu. Mogu se kladiti da nije imao pojma koju sam majicu nosila opće, ali prihvatila sam njegov komentar uz osmjeh, znala sam da će tako nešto reći...
Na kraju dodajem samo još dvije stvari. Moj kapelan glasi za sveca.... duboko je duhovan čovjek. Osobno ga ne poznajem, ali vidi se da duboko vjeruje. Prekrasno utječe na mog supruga i sigurna sam da nam je oplemenio župu. Danas kada su tragovi gorčine nestali, ostaje mi u mislima samo naš susret očiju... pogled je dubok. Čvrst. U njemu nije bilo zločestoće niti pokude. Pogled koji dopire u samu dušu.... Vjerojatno je to moja psihologija pamćenja, pamtim stvari onakve kako se meni svide....
Druga stvar je da ne ispadnem sada kao neka osoba koja uživa biti ponižena. Ne. Upravo suprotno. Čak sam nedavno to ispovijedala, uvijek pokušavam stvari zataškati u svoju korist da izbjegnem poniženje.... a eto me zaskočilo gdje ga nisam očekivala. I nisam frik koji jedva čeka novo poniženje. Ali se veselim da sam kritiku prihvatila, lekciju naučila i ostala kuš i bez gorčine na crkvu ili kapelana.
Post je objavljen 08.07.2008. u 14:43 sati.