Usjekla mi se ova rečenica iz vijesti o stanju na cestama, A kada se voziš sporom vožnjom onda se naslušaš takvih vijesti. I gledajući kolonu crvenih svjetala automobila ispred nas osjetiš da si dio nečeg posebnog jer kažu da nigdje nema gužve, na graničnim prijelazima se ne čega dugo, čak ni u Lučkom nema zastoja, trajekti naravno plove prema redu plovidbe samo na dionici ceste gdje smo mi je neviđeni zastoj.
Ali vrijedilo je proći kroz takvu gužvu zbog dva dana na moru. I jasno je da su tako razmišljali i drugi pa smo se baš lijepo svi zajedno našli u Križišću.
Od zadnjeg napisanog posta i službeno sam postala vlasnica stana. Nakon dvije godine potrage, obilazaka našla sam stan koji mi se sviđa i koji mogu otplatiti svojoj plaćom.Na trideset godina naravno. I sada preko ljeta radim honorarno jer kada se zbroji kamata rata je opet dosta velika. Tako to ide. Pogled mi je bio nepomičan kada sam bila upoznata s činjenicom cijene kredita. Uzmi ili ostavi. I bezbroj pitanja što ako?Bilo je zanimljivo i kod javnog bilježnika. Dugo mi je trebalo da se u mojoj glavi sve posloži i na kraju ipak nisam odustala. Vjerujem kako je stan jedan početak i da neću živjeti sama. Da će i on doći i započet ćemo graditi dom. Onako kako cijeli život čeznem.
Radujem se ljetu, poslu koji radim. Znam, dobro je. Jer Bog mi pomaže, otvara nove puteve, uzima sve ono što nije za mene i daruje mi ono što nisam ni sanjala.