Kažu Kinezi da i najduži put počinje prvim korakom. Mene je, ovaj put sa svrhom i razlogom, nešto natjeralo da prokopam malo po svom blogu i vidim da sam prvi post napisao 2.svibnja 2004. Eto ti prvog koraka koji se izrodio u četiri godine internet piskaranja.
U to nevino vrijeme blog je bio nešto sasvim novo, a maloj ekipi probranih skribomana, veliki gazda foruma.hr Anderlon dao je sasvim novu igračku na testiranje. Pa smo mi nešto pisali, ali to nitko nije vidio. I bolje, pisali smo svašta, a sve po blogu.hr je još mirisalo na svježu boju i novopronađenu slobodu da sad baš svatko s dovoljno pameti da deset puta klikne na pravo mjesto može urbi et orbi objaviti svoje velevažno mišljenje o nečemu. Najčešće o tome što je jutros doručkovao/la, ali bože moj, virtualni papir također sve trpi. A tek puste li sreće kad su neki otkrili da su tu može vršiti i keljidba raznih slika pa smo se više ili manje iskreno divili slikama peseka i mačaka, članovima familije, uređenju dnevnih soba, novokupljenim cipelama i slično... Naravno da je vrlo skoro pala i prva stvarno-životna blogerska kava jer, koliki god blogeri bili geekovi, ne mogu dugo izdržati da ne vide tko to tamo piše a da tako dobro i izgleda... Time ujedno i završava romantična faza bloga kao pojave u Hrvata.
U sljedećoj fazi su se već pojavili kuleri. Oni kojima je blog bio cool pa su izdvojeni sa strane. Eto ti jabuke u Edenu, uvjeren sam da je žena smislila tu kul-listu, a da još više začini stvar, uveden je i Limb - almost cool lista, čiji članovi su mučeni vječitom željom da preskoče taj jaz s jedne strane naslovnice na drugu. Počinju se javljati i ozbiljniji tekstovi, a i prve prave blogerske zvijezde. Blogeri su počeli imati i čitanja svojih tekstova u Booksi, poneki novinar iz mainstream medija je objavio članak koji bi se do besvijesti linkao, pali su prvi intervjui za televiziju... I onda je lebowski objavio knjigu. Taj epohalni događaj označava kraj druge faze - faze realizma na blogu. Jer složit ćemo se, ako jedan lebowski može objaviti knjigu, sa svakim realizmom je gotovo. Pobogu, pa danas i InterLiber ima odjel blogerske književnosti.
U novijoj fazi se dogodila specijalizacija i omasovljenje bloga. Imate danas odličnih putopisnih blogova, onih sa fotografijama, prozom, poezijom, umjetnošću, erotikom... a što se masovnosti tiče - totalno je ne-kul ovih dana nemati mail-adresu i blog. To je must-have, reklo bi se po naški.
I tu me posebno oduševljavaju naši političari. Kao i u svemu, kasneći za normalnim narodom, Europom i svijetom kojih 5 godina, i političari su otkrili čari (bolje reći koristi) bloga kao medija komunikacije s tim narodom koji već uredno godinama piše blogove. Čudnom slučajnošću, političarski blogovi bi nicali u vrijeme prije izbora, a zamirali sa objavom rezultata istih, uz nekoliko časnih iznimki. Koliko su njihovi blogovi bili zanimljivi? Pa otprilike kao i Sabor bez Rojsa. Dolaskom političara na blog, logično, ulazimo u fazu dekadencije.
A u toj fazi više nema piskaranja i slobode iz onih romantičnih početaka. Sada u priču već ulaze velike riječi kao odgovornost za napisanu riječ, kleveta, povreda časti i ugleda, neovlašteno korištenje imena... Došli smo do toga da za ono što napišete na blogu možete biti i kazneno odgovorni, pa čak i ako niste sami napisali, nego je netko to napisao u komentarima na vaš post. Za bolji pregled takvih slučajeva pogledajte post na blogu Zvone Radikalnog. Ja bih samo izdvojio jedan citat sa bloga Euklida: