U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi. I reče Bog: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« I bi tako. Bog načini svod, i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro - dan drugi. I reče Bog: »Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto, i neka se pokaže kopno!« I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: »Neka proklija zemlja zelenilom - travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti.« I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan treći. I reče Bog: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!« I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila - veće da vlada danom, manje da vlada noću - i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. 1 vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan četvrti. (Post 1,1-19)
Ove riječi, kojima počinje Sveto pismo, uvijek na mene djeluju kao svečan zvuk velika staroga zvona, koje mi izdaleka dodiruje srce svojom ljepotom i dostojanstvenošću i daje mu naslutiti nešto od tajne vječnoga. Za mnoge od nas ove su riječi povezane sa sjećanjem na prvi susret sa svetom Božjom knjigom, Biblijom, koju smo otvorili na ovome mjestu. Ona nas je izvela iz našega malog, djetinjeg svijeta, osvojila nas svojom poezijom i dala nam naslutiti nešto od neizmjernosti stvorenja i njegova Stvoritelja.
Unatoč tomu, ipak postoji određena dvojnost spram ovih riječi. One su lijepe i poznate, no, jesu li i istinite? Čini se da sve govori protiv toga jer prirodna je znanost odavno odbacila predodžbe koje smo upravo čuli: misao o svijetu pregledivu u prostoru i vremenu, misao da je ovo stvorenje izgrađeno u sedam dana dio po dio. Umjesto toga, susrećemo se s mjerama koje nadilaze našu sposobnost zamišljanja. Govori se o prvomu prasku prije mnogo milijarda godina, koji sada neprekidno nastavlja svoj put. A zvijezde i zviježđa nisu ovješeni o nebo jedno za drugim niti je zelenilo stvoreno, nego su se zemlja i svijet oblikovali postupno, u velikim vremenskim razmacima i na zamršene načine, i konačno došli do stanja koje mi sada poznajemo.
Slijedom toga, zar ovo izvješće o stvaranju više ne vrijedi? Prije nekoga vremena jedan je teolog rekao da je stvaranje postalo irealan pojam. Intelektualno nam poštenje nalaže da više ne govorimo o stvaranju, nego samo o mutaciji i selekciji. Jesu li ove riječi istinite?
Ili su one, zajedno s čitavom Božjom riječju, s čitavom biblijskom predajom, samo odraz snova iz djetinjega doba ljudske povijesti, snova za kojima možda žalimo, ali ih ipak ne možemo prihvatiti jer se od nostalgije ne može živjeti. Postoji li pozitivan odgovor iza kojega možemo stajati u ovomu našem vremenu?
1. Razlika između oblika i sadržaja u izvješću o stvaranju
Prvi je način odgovora izrađen davno prije nego što se postupno iskristalizirala znanstvena slika svijeta. Vjerojatno su se mnogi od vas s njime susreli u vjeronaučnoj poduci. On nam kaže: Biblija nije udžbenik prirodne znanosti, niti to želi biti. Ona je religiozna knjiga, i zbog toga iz nje ne možemo zadobivati nikakvo prirodoznanstveno znanje, ne možemo iz nje doznati kako je tekao nastanak svijeta u prirodno-povijesnomu smislu, nego iz nje možemo zadobivati samo religioznu spoznaju. Sve drugo je slika, način da se čovjeku učini shvatljivim ono dublje i istinsko. Treba razlikovati formu prikazivanja i prikazani sadržaj. Uzeta je forma razumijevanja onoga vremena, slike s kojima su tada ljudi živjeli, kojima su se služili u svomu govoru i razmišljanju, kojima su mogli shvatiti ono veće i istinsko. Samo je ovo istinsko, koje slike osvjetljavaju, ono uistinu trajno i značajno. Stoga nam Pismo ne želi pripovijedati kako su postupno nastajale razne vrste biljaka, sunce, mjesec i zvijezde, nego nam u konačnici želi reći samo jedno: Bog je stvorio svijet. Svijet nije - kao što su uvelike mislili ondašnji ljudi - poprište međusobno suprotstavljenih i sukobljenih sila, nije boravište demonskih moći od kojih se čovjek mora braniti. Sunce i mjesec nisu božanstva koja nad njim vladaju, i ovo nebo nad nama ne nastanjuju oprječna i tajanstvena božanstva, nego sve to dolazi samo iz jedne moći, iz Božjega vječnog uma, koji je u riječi postao stvaralačka snaga. Sve to dolazi iz Božje riječi, iste one riječi s kojom se susrećemo u događaju vjere. Kada su ljudi doznali da je svijet nastao iz riječi, nije im oduzet samo strah od bogova i demona, nego je i sam svijet postao slobodan za um koji se uzdiže k Bogu, a čovjeku je otvoren put da se bez straha susretne s ovim Bogom. U ovim je riječima doživio pravo prosvjetljenje koje odbacuje bogove i tajanstvene sile, koje ga dovodi do spoznaje da je samo jedna moć »posvuda i da smo mi svi u njezinim rukama«: živi Bog, i da je ova moć koja je stvorila zemlju i zvijezde, ista ona moć, koja nosi sav svemir i da se s njome susrećemo u riječi Svetoga pisma. U toj riječi dotičemo istinsku iskonsku silu svijeta, istinsku moć nad svim moćima.
Vjerujem da je ova spoznaja ispravna. Ali ona još nije dovoljna. Jer, ako nam je rečeno da moramo razlikovati slike i ono što se njima izriče, možemo postaviti pitanje: zašto nam to nije rečeno prije? Očito se prije drukčije naučavalo jer inače ne bi došlo do procesa protiv Galileija. Tako nastaje sumnja da je ova spoznaja na koncu samo smicalica Crkve i teologâ, koji zapravo pripadaju prošlosti sa svojim latinskim, ali to ne žele priznati i zbog toga pronalaze varku iza koje se skrivaju. Sve u svemu, nastaje dojam da je povijest kršćanstva u posljednja četiri stoljeća bila stalno nazadovanje i povlačenje, u kojemu su jedna za drugom žrtvovane tvrdnje vjere i teologije. Dakako, uvijek je bila pronađena neka smicalica kojom se opravdavalo ovo povlačenje. No, gotovo je neuklonjiv strah da smo tako postupno dospjeli u prazninu i da će doći trenutak kada više ne ćemo imati što braniti i zastupati, kada će čitavo područje Pisma i vjere osvojiti um koji ga više ne će ozbiljno shvaćati u njegovoj opstojnosti. S time je povezana i druga neugodna činjenica. Može se, naime, postaviti pitanje: ako teolozi, kao i Crkva, tako mogu pomicati granice između slike i tvrdnje, između onoga što je utonulo u prošlost i onoga što vrijedi, zašto je onda ne pomiču i na drugim područjima, primjerice u pitanju Isusovih čudesa. Ako se to događa ondje, zašto se ne događa i u središtu, u Gospodinovu križu i njegovu uskrsnuću. Operacija koja želi zaštititi vjeru govoreći: iza onoga što je ovdje i onoga što više ne možemo braniti, krije se nešto istinskije i stvarnije, često se pretvara u kušnju vjere jer nastaje pitanje o iskrenosti njezinih izlagatelja, pitanje o tomu postoji li tu uopće još nešto čvrsto i sigurno. Nakon takvih teoloških načela kod mnogih nastaje dojam da je vjera Crkve poput meduze koju ne možemo dohvatiti, nešto čiju bit ne možemo uočiti, onu bit na koju se u konačnici moramo osloniti. Ovo bolesno u kršćanstvu potječe od mnogih polovičnih tumačenja biblijske riječi koja su danas u opticaju, koja su više izmicanje negoli samo izlaganje. Tako kršćanstvo više ne stoji iza svojih stavova, više ne može pružati svjetlo, ohrabrivati i oduševljavati. Štoviše, izgleda poput udruženja koje i dalje govori iako nema više što reći, jer se uvijenim riječima više ne naviješta istinsko uvjerenje, nego se još samo pokušava prikriti gubitak toga uvjerenja.
2. Jedinstvo Biblije kao mjerilo izlaganja
Stoga se još jednom moramo upitati: je li razlikovanje slike i stvarnoga izlaganja samo izlika jer više ne možemo stajati iza teksta, ali unatoč tomu ne želimo odustati, ili pak postoje mjerila iz same Biblije koja nam naznačuju takve putove? Potkrjepljuje li sama Biblija ovo razlikovanje? Daje li nam u ruku smjernice ove vrste i je li vjera Crkve i prije znala za ove smjernice i je li ih kao takve priznavala?
S ovim pitanjima ponovno otvaramo Sveto pismo. Tu ponajprije možemo ustvrditi da izvješće o stvaranju iz Knjige Postanka 1, koje smo upravo čuli, ne stoji pred nama kao kamena gromada, od početka u sebi zaokružena i zatvorena. Štoviše, ni Sveto pismo u cjelini nije napisano kao roman ili kao priručnik od početka do kraja. Ono je odjek Božje povijesti s njegovim narodom. Izraslo je iz hrvanja i putova ove povijesti. Kroz Pismo možemo vidjeti uspone i padove, patnje, nade, veličinu i pogreške ove povijesti. Biblija je izraz Božjega hrvanja s čovjekom, da bi ga čovjek postupno shvatio. No ona je istodobno i izraz čovjekove borbe da postupno pojmi Boga. Stoga tema stvaranja nije iscrpljena u jednome, ona ide s Izraelom tijekom čitave njegove povijesti. Štoviše, čitav je Stari zavjet »biti na putu« s Božjom riječju. Samo se u takvu »biti na putu« korak po korak uobličavao stvarni iskaz Biblije. Stoga i mi istinski pravac Biblije možemo vidjeti samo u cjelini ovoga puta. Na ovaj način - kao put - Stari i Novi zavjet pripadaju zajedno. Kršćanin poima Stari zavjet kao hod naprijed prema Kristu. Tek kada stigne do Krista, postaje razvidno što se njime htjelo reći, što je on značio u svakoj svojoj etapi. Tako svaka pojedinost zadobiva smisao od cjeline, a cjelina zadobiva značenje od svoga cilja - od Krista. Crkveni oci i vjera Crkve svih vremena držali su da pojedini tekst tumačimo teološki ispravno samo ako ga poimamo kao dio puta kojim se uvijek ide dalje, ako u njemu uočimo ustroj i nutarnji pravac ovoga puta.
No, što znači ovaj uvid za shvaćanje pripovijesti o stvaranju? Prva tvrdnja mora glasiti: Izrael je uvijek vjerovao u Boga Stvoritelja i u toj je vjeri komunicirao sa svim velikim kulturama staroga svijeta. Jer, čak i kroz pomračenje monoteizma velike su kulture uvijek znale za Stvoritelja neba i zemlje, s iznenađujućim zajedničkim crtama i između civilizacija koje se izvanjski nikada nisu mogle dodirivati. U ovome zajedničkom možemo jamačno vidjeti nešto od onoga najdubljeg doticaja čovječanstva s Božjom istinom koje se nikada nije posve izgubilo. U samomu je Izraelu tema stvaranja prošla određen usud. Nikada nije bila posve odsutna, ali nije uvijek zadržala istu važnost. Postojala su vremena kada se Izrael toliko bavio patnjama ili nadama svoje povijesti, tako neposredno privezan uz sadašnje, da gotovo i nije trebao niti mogao bacati pogled natrag na stvaranje. Stvaran veliki čas, u kojemu je stvaranje postalo prevladavajućom temom, bijaše babilonsko izgnanstvo. U ovomu je vremenu i izvješće koje smo upravo čuli poprimilo svoj stvaran, sadašnji oblik, dakako na temelju vrlo starih predaja. Izrael je izgubio svoju zemlju, izgubio je svoj hram. Za ondašnji je mentalitet to bilo nešto nepojmljivo. Jer to je značilo da je Izraelov Bog bio pobijeđen - Bog kojemu su mogli oduzeti njegov narod, njegovu zemlju, njegove štovatelje. Bog koji nije mogao zaštititi svoje štovatelje i svoje štovanje, pokazao se tada kao slab, ništavan Bog. Odstupio je kao Bog. Tako je istjerivanje iz zemlje, brisanje s karte naroda, za Izrael bila velika kušnja vjere: je li naš Bog pobijeđen, a naša vjera prazna?
U tomu su času proroci okrenuli novu stranicu i Izrael poučili da se tek sada pokazalo pravo lice njegova Boga koji nije bio navezan na taj komad zemlje. Nikada to nije bio: ovaj je djelić zemlje obećao Abrahamu prije nego što je on došao ovamo. Mogao je izvesti svoj narod iz Egipta. Mogao je jedno i drugo, jer nije bio Bog jedne zemlje, nego je raspolagao i nebom i čitavim svijetom. Stoga je mogao i svoj nevjerni narod otjerati u drugu zemlju, da sebe posvjedoči i ondje. Sada je postalo razumljivo da ovaj Izraelov Bog nije bio poput drugih bogova, nego Bog koji je raspolagao svim zemljama i svim narodima. To je mogao zbog toga što je sam stvorio sve, i nebo i zemlju. U progonstvu, u prividnu Izraelovu porazu događa se prekretnica u spoznaji Boga koji u rukama drži sve narode i svu povijest, koji nosi sve jer je Stvoritelj svega, jer ima svu moć.
Ova je vjera sada morala naći svoj pravi izraz upravo naspram kušnja prividno pobjedničke religije Babilona, koja se predstavljala u raskošnim liturgijama, primjerice u liturgiji Nove godine, u kojoj se na liturgijski način slavilo novo stvaranje svijeta. Morala je naći svoje lice naspram velikoga babilonskog izvješća o stvaranju Enuma Eliša, koji na svoj način opisuje podrijetlo svijeta. Ondje se kaže da je svijet nastao iz borbe oprečnih sila, da je došao do svoga konačnog oblika kada je nastupio bog svjetla Marduk i raspolovio tijelo pra-zmaja. Iz ovoga raspolovljenog tijela nastali su nebo i zemlja. Oboje zajedno, nebo i zemlja, rascijepljeno su tijelo ubijenoga zmaja, a od njegove je krvi Marduk stvorio ljude. Ovdje se susrećemo s jezivom slikom svijeta i čovjeka. Svijet je zapravo zmajevo tijelo, a čovjek u sebi nosi zmajevu krv. U temelju svijeta je jezivost, a u čovjekovoj se dubini krije pobuna, ono demonsko i zlo. To je predodžba prema kojoj samo Mardukov predstavnik, diktator i babilonski kralj, može zadržati ovo demonsko i urediti svijet.
Takve predodžbe nisu bile čiste bajke. One izražavaju čovjekova jeziva iskustva sa svijetom i sa samim sobom. Jer doista se često čini tako kao da je svijet zmajeva kuća, a čovjekova krv zmajeva krv. No, naspram svih ovih tjeskobnih iskustava, izvješće nam Svetoga pisma kaže da nije bilo tako. Sva se pripovijest o jezivim silama rasplinjuje ovom kratkom rečenicom: »Zemlja bijaše pusta i prazna.« U ovdje uporabljenim hebrejskim riječima kriju se i izričaji kojima je opisivan zmaj, demonska moć. Ali ona je sada samo ništa, spram kojega stoji Bog kao jedina stvarna moć. A s obzirom na strah od ovih demonskih sila, kaže nam se: svijet je stvorio jedino Bog, vječni um, koji je vječna ljubav, i on stoji u njegovim rukama. Tek na ovoj pozadini shvaćamo borbu koja stoji iza ovoga biblijskog teksta. Njegova je stvarna drama u tomu što odbacuje sve ove zamršene mitove i nastanak svijeta povezuje s Božjim umom i Božjom riječju. To bi se moglo pokazati na ovomu tekstu, dio po dio, primjerice kada se sunce i mjesec naziva svjetlilima koja Bog stavlja na nebeski svod kako bi mjerio vremena. Za ondašnje je ljude to moralo biti neka vrsta velika zlodjela, velika božanstva sunce i mjesec proglasiti svjetlilima radi mjerenja vremena. To je odvažnost, trijeznost vjere koja u hrvanju s poganskim mitovima naglašava svjetlo istine pokazujući da svijet nije sukob demona, nego da dolazi iz Božjega uma i da ovisi o Božjoj riječi. Tako se ovo izvješće o stvaranju pokazuje kao odlučujuće »prosvjetljenje« povijesti, kao izlazak iz strahova koji su mučili čovjeka. Njime se izriče činjenica da je svijet predan umu, spoznavanju njegove razumnosti i slobode. Kao istinsko prosvjetljenje, ono se pokazuje i u tomu što ljudski um povezuje s pratemeljem svega, s Božjim stvaralačkim umom, da bi ga tako povezao i s istinom i ljubavlju, bez kojih prosvjetljenje u konačnici postaje besmisleno i nerazumno.
K tomu moramo pridodati i nešto drugo. Upravo sam rekao da ovaj narod polagano, u borbi s poganskim okružjem, u borbi s Izraelovim srcem, doznaje što je »stvaranje«. To uključuje da klasično izvješće o stvaranju nije jedini tekst o stvaranju u svetoj knjizi. Odmah nakon njega slijedi jedan drugi tekst, napisan ranije, s drugim slikama. U psalmima se opet pojavljuju druge slike, a nakon njih se nastavlja borba oko razbistrenja vjere u stvaranje: u susretu s grčkom kulturom mudrosna literatura ponovno preuzima ovu temu, ne držeći se slijepo starih slika - kao što je primjerice slika »sedam dana«. Tako u samoj Bibliji možemo vidjeti kako ona primjenjuje slike u skladu s razvojem mišljenja. Uvijek ih iznova mijenja, da bi uvijek iznova izricala ono jedno, koje je uistinu proizišlo iz Božje riječi: poruka o njegovu stvaralačkom djelovanju. U samoj su Bibliji slike slobodne, neprekidno se ispravljaju te u ovome postupnu, tragajućem koračanju možemo uočiti da su one samo slike koje nam razotkrivaju nešto dublje i veće.
3. Kristološko mjerilo
Moramo nadodati i nešto što je od velike važnosti: put ne završava sa Starim zavjetom. Ono što se promišlja u takozvanoj mudrosnoj literaturi, zadnji je most jednoga duga puta. On vodi k poruci Isusa Krista, k Novomu zavjetu. Tek ondje nalazimo konačno, mjerodavno izvješće o stvaranju Svetoga pisma. Ono glasi: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Bog bijaše Riječ... Sve je po njoj stvoreno, i ništa nije stvoreno bez Riječi« (Iv 1,1.3). Ivan je ovdje posve svjesno još jednom preuzeo riječi s početka Biblije, na nov način iščitavajući izvješće o stvaranju, povezujući ga s Kristom, da bi nanovo i konačno rekao što je kroz sve ove slike Riječ kojom Bog želi potresti naša srca. Tako postaje razvidno: mi, kršćani, ne čitamo Stari zavjet u njemu samome i radi njega samoga; uvijek ga čitamo s Njime i po Njemu. Zbog toga je tako da mi ne moramo izvršavati Mojsijev zakon, propise o čistoći i hrani, i sve ostalo, a biblijska riječ zbog toga ne će postati besmislena i beznačajna. Sve to mi ne čitamo kao nešto što je u sebi dovršeno i samostojno. Mi čitamo s onim u kojemu je sve to ispunjeno, u kojemu sve nalazi svoju konačnu i stvarnu valjanost i istinitost. S njime ne čitamo samo Zakon, nego i izvješće o stvaranju, i tek od njega - a ne od neke naknadno pronađene smicalice - znademo što je Bog tijekom stoljeća postupno htio spustiti u čovjekovo srce i dušu. Krist nas oslobađa od ropstva slova i upravo nam tako iznova vraća istinu slikâ.
To je znala rana Crkva, kao i Crkva srednjega vijeka. One su znale da je Biblija cjelina i da je možemo slušati na istinit način samo ako je slušamo polazeći od Krista: ako je slušamo iz one slobode koju nam je on dao, iz one dubine kojom nam on kroz mnoštvo slika objavljuje ono trajno i neprolazno, čvrsto tlo na kojemu možemo stajati u svako vrijeme. Tek se s novim vijekom počela zaboravljati ova dinamika, živo jedinstvo Pisma, koje uvijek možemo shvaćati jedino s Kristom u slobodi koju nam on daje, a time i u sigurnosti koja dolazi iz ove slobode. Napredujuće je historijsko mišljenje htjelo svaki tekst čitati samo još u njemu samome, u njegovoj goloj doslovnosti. Tražilo je još samo točno tumačenje pojedinačnoga, zaboravljajući da je Biblija cjelina. Jednom riječju, tekstove više nije čitalo prema naprijed, nego prema natrag, to jest nije ih čitalo kao tekstove usmjerene prema Kristu, nego polazeći od njihova vjerojatna nastanka. To što neki tekst ili neka činjenica u njemu kaže, nije se htjelo spoznati polazeći od njegova potpuna oblika, nego od njegova početka, od njegova nastanka. Zbog ovoga je izoliranja cjeline, ove doslovnosti pojedinačnoga - koja proturječi nutarnjoj biti biblijskih tekstova, a sada je postavljena kao jedino mjerilo znanstvenosti - nastao onaj sukob između prirodne znanosti i teologije koji je do danas opterećenje za vjeru. Nije moralo doći do njega jer je vjera od početka veća, šira i dublja. Vjera u stvaranje ni danas nije irealna, ona je i danas razumna. Ona je - i s gledišta rezultata prirodne znanosti - »bolja hipoteza«, koja više i bolje objašnjava od svih drugih teorija. Vjera je razumna. Vjera potječe od Božjega razuma: nema drugoga, uistinu uvjerljiva odgovora. I danas još vrijedi ono što je rekao poganin Aristotel 400 godina prije Krista protiv onih koji su tvrdili da je sve nastalo slučajem - ek t'automatou. On je to rekao premda nije poznavao vjeru u stvaranje. Po umu svijeta spoznajemo Božji um, a Biblija jest i ostaje istinsko »prosvjetljenje« koje svijet ne predaje čovjekovu iskorištavanju, nego čovjekovu umu, jer je taj um otvorila Božjoj istini i ljubavi. Zbog toga ni danas nije potrebno zastirati vjeru u stvaranje. Štoviše, ne smijemo je zastirati, jer samo ako svijet dolazi iz slobode, iz ljubavi i uma, samo ako su to istinske sile koje ga nose, možemo imati povjerenja jedni u druge, možemo ići prema budućnosti, možemo živjeti kao ljudi. Samo ako je Bog Stvoritelj svega, on je njihov gospodar i mi možemo upravljati svoje molitve njemu. Jer to onda znači da sloboda i ljubav nisu nemoćne ideje, nego su temeljne sile svekolike stvarnosti.
Stoga i danas smijemo i želimo zahvalno i radosno izgovarati Vjerovanje Crkve: »Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje.« Amen.
J. Ratzinger, "U početku stvori Bog"
Post je objavljen 07.07.2008. u 22:30 sati.