Stajala sam u tamnoj prostoriji bez prozora i vrata. Ali ta tama… To nije bila obična tama. To je bila zla tama, tama koja me gušila, nije mi dala da dišem, malo po malo uzimala je dijelove moje duše. Jedan trenutak osjećala sam kao da sam vezana konopcima od vruće lave, a drugi tren bili su ledeni kao snijeg s vrha Himalaje. Tama me polako svladavala, sve sam rjeđe udisala i izdisala zrak koji mi je nadraživao nosnice i pekao me u plućima.
-Ne možeš se spasiti… Ja sve vidim…- Rekao je glas iz tame. Htjela sam nešto reći, ali nisam mogla. Tama se kao otrov uvukla u svaki dio mog tijela i polako me uništavala.
-Ne možeš se spasiti… To ti je zapisano na rođenju…- Ponovo je rekao isti mračni glas. Oči su mi se sklapale. Umirem…
-NE MOŽEŠ SE SPASITI!- Viknuo je i počeo se glasno smijati.
-N-ne…- Progovorila sam napokon tihim, izmučenim glasom. Niz bradu spustio mi se tanki mlaz crvene krvi. Odjednom sam osjetila snažan napad boli koji mi je prošao čitavim tijelom. Zavrištala sam iz sveg glasa nadajući se da će mi tako biti lakše… Ali nije bilo… I dalje sam osjećala svu bol… Bol koju nikada neću zaboraviti…
-Norrah, jesi dobro?- Upitala me Hannah. Ležala sam na podu i još uvijek vrištala.
-Smiri se, valjda si ružno sanjala.- Smirivala me. Približila sam ruku svojoj usnici koja je titrala od boli. Osjetila sam nešto vlažno i hladno.
-Ne diraj. Sigurno si lupila glavom o stol kada si padala s dvosjeda. Samo si tako mogla razbiti usnicu usred noći.- Objašnjavala mi je. Prestrašeno sam je pogledala. Brzo sam ustala i pogledala po boravku. Vatra u kaminu bila se potpuno ugasila.
-Ovdje su…- Prošaptala sa u panici i dalje čvrsto držeći ruku na usnici.
-Tko je ovdje?- Upitala me Hannah zbunjeno.
-ONI! Oni su ovdje!- Viknula sam prestrašeno. To nije mogao biti samo san. Nije. Sva ta bol… Sve je to bilo stvarno… Još kao dokaz imam posjekotinu na usnici. Odjednom su se niz stepenice spustili Irene i Christian.
-Što se događa?- Upitala je Irene u panici.
-Ništa, Norrah je ružno sanjala i razbila usnicu kada je udarila glavom o stol.- Ispričala im je Hannah ne shvaćajući me ozbiljno.
-Daj da vidim, boli li te jako?- Rekla je Irene brižno i prišla mi. Christian je upalio svijetlo. Hannah je pogledala u mene i zamalo pala u nesvijest. Čitava majica bila mi je puna krvi.
-I dalje misliš da mi je to zbog razbijene usnice?- Izderala sam se. Irene i Christian izgledali su više zbunjeno nego prestrašeno.
-Donesi kutiju prve pomoći.- Zapovjedila je Irene. Christian je brzo otišao u susjednu sobu i vratio se s kutijom u rukama. Predao ju je Irene. Ona je izvadila alkohol i vatu iz nje.
-Da mi je znati što se ovdje ustvari dogodilo…- Pričala je za sebe. Namočila je vatu u alkohol i prešla mi preko krvave usnice. Trznula sam se.
-Miruj!- Zapovjedila je. Bila je stvarno uzrujana. Kada mi je napokon očistila ranu, poslala me da se otuširam kako bih se malo smirila. Skinula sam krvavu majicu sa sebe i bacila je u kut kupaonice. Bila sam zbunjena i prestrašen u isto vrijeme. Mislila sam da će mi hladan tuš pomoći kao obično no nije. Bilo mi je još gore. Obukla sam pidžamu i stala ispred ogledala kako bih procijenila ,,štetu''. Usnica mi nije izgledala nešto naročito drugačije. Bila je malo otečena ali ništa posebno. Osim jedne sitnice… Približila sam lice ogledalu dok mi je srce luđački lupalo. Da, stvarno je bilo to… Posjekotina na rubu usnice bila je u obliku slova V. Sada mi nitko ne može reći da je to bila slučajnost…
-Idemo danas van?- Upitala je Hannah. Bilo joj je strašno žao što je jučer otišla pomoći Justinu umjesto da pomogne meni, svojoj ,,sestri''.
-Molim? Da ovakva idem u javnost? Nema šanse!- Nervozno sam odbrusila pokazujući joj posjekotinu na usnici.
-Ma daj, uopće nije tako strašno. Malo pudera i sjajila i kao da nikada nije postojala.- Tješila me.
-Ma daj molim te, ni kamion pudera i hektolitar sjajila i 'kozna čega sve ne nebi pomoglo sakriti ovo na mojoj usnici.- Izderala sam se. Jadna Hannah, sigurno joj nije lako sa mnom (LoL).
-Pretjeruješ.- Rekla je. Njezin duh je stvarno neuništiv!
-A ne, uopće ne pretjerujem! Usnica mi je natekla tako jako da imam usne k'o Angelina Jolie i Severina zajedno!- Cinično sam uzvratila. Stvarno mi nije bilo do ničega. Htjela sam samo malo mira i tišine.
-Pa, dobro. Onda ću i ja ostati doma i ne raditi ništa.- Uzdahnula je. Znala sam da mi pokušava nabiti osjećaj krivnje pa sam brže-bolje pobjegla u svoju sobu i zaključala se. Nabijanje krivnje… To je bila samo jedna od brojnih sitnica koje su Hannah išle savršeno. Uvijek je znala reći pravu stvar kako bi me prisilila da napravim ono što želi. Iskreno, nisam ljubomorna na nju; Samo joj se divim. Izvalila sam se na krevet i nekoliko sekundi ležala sklopljenih očiju…
Tada sam uzela ogledalo sa stola. Hannah je imala je pravo, uopće nije izgledalo tako strašno. Ali nema šanse da izađem van nakon onoga što sam sanjala! Moja soba bila je jedino mjesto na kojem sam se trenutno osjećala sigurno, ali sada je nešto bilo čudno... Bila je to tipična tinajđerska soba, puna postera i raznih nepotrebnih stvari. Na pisaćem stolu bili su razbacani moji glazbeni cd-ovi, koje nisam taknula od kada sam zadnji put bila kod kuće za Božićne praznike. Na podu, do stola, bili su razbacani razni časopisi. Uhvatila me panika. Razbacana soba? Da, to je bilo čudno! Moja je soba bila uredna! Netko je bio u mojoj sobi! Brzinom munje posegla sam za štapićem kojeg sam stavila u ladicu noćnog ormarića. No… Štapića nije bilo! Ustala sam i pogledala prema prozoru. Bio je otvoren i zavjese su se vijorile kao zastave. Tko god da je to bio, ušao je kroz prozor. Stala sam uz rub zida dok mi je srce ludo lupalo.
-Hannah!- Viknula sam. Ništa se nije čulo. Hannah me očito nije bila čula kako je zovem.
-HANNAH!- Viknula sam ponovo ovaj puta tako glasno da su me vlastite uši zaboljele. Na stubištu su se čuli koraci… Jaki, čvrsti, sigurni… Tko god da je to bio približavao mi se polako ali sigurno. Uprla sam pogled u vrata. Tada sam se sjetila da sam ih zaključala. Ako je Hannah, sigurno ih neće moći otvoriti, što znači da sam sigurna. No, na moje zaprepaštenje, ključ u bravi okrenuo se za sto osamdeset stupnjeva i ispao na tepih. Jače sam se stisnula uz zid.
-Ne želim umrijeti…- Tiho sam šapnula. Kvaka se pomakla prema dolje i vrata su se otvorila. Skoro sam zanijemila od šoka.
-Ja… Ne…- Zamuckivala sam.
-Ne možeš se spasiti Norrah, ne možeš se spasiti…- Rekao je. Bio je to isti onaj glas koji sam čula u snovima… Isti onaj jezivi glas koji mi je parao dušu i uzimao dah… Njegov ledeni smiješak smrznuo je sve moje nade da ću se spasiti…
*** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** ***
Polako sam podigla glavu. Cijelo tijelo me boljelo. Pokušala sam pomaknuti ruke ali nisam ih mogla micati. Prvo sam mislila da sam paralizirana ali onda sam shvatila da sam čvrsto vezana za stolicu. Trebalo mi je samo par trenutaka da se potpuno razbudim.
-Hej, Gdje sam? Upomoć!- Vikala sam iz petnih žila pokušavajući se osloboditi iz stolice. Nije išlo. Uže je bilo prečvrsto stegnuto. Odjednom je pred mene stalo četvero ljudi. Jedan muškarac i tri djevojke.
-Što želiš?- Upitala sam. Glas mi je podrhtavao kao da će istoga trena puknuti.
-Kako se usuđuješ obratiti mu se tim tonom?- Viknule su djevojke na mene u isti glas. ON je samo podigao ruku da ih smiri.
-No, no, Coil, Davis, Riddle. Pustimo Norrah da se malo smiri. Očito je još pod dojmom svega ovoga.- Rekao joj je.
-Naravno učitelju.- Poslušno je odgovorila jedna od njih. Druga dvije su samo frknule nosom ali nisu ništa rekle.
-Samo mi reci što želiš i pusti me natrag. Ne želim imati nikakve veze s tobom!- Odbrusila sam dok mi se tijelo treslo od straha. Hoće li me ubiti? Samo to jedno jedino pitanje vrzmalo mi se po mislima.
-Vidim da imaš hrabrosti… Imali su je i tvoji roditelji no nažalost nisu je znali iskoristiti…- Govorio je kako bi slomio i onu preostalu trunčicu otpora što je ostala u meni.
-Ne govori o mojim roditeljima… Ne spominji ih!- Viknula sam. Sada se u meni već nakupljao bijes. I očaj. Bijes, očaj i strah čvrsto zarobljeni u tijelu mlade djevojke…
-Znaš, Norrah, znaš samo ne želiš priznati; Tvoji roditelji bili su moji sluge! Meni su služili!- Vikao je. Njegov snažan glas ispunio je cijelu prostoriju.
-Ne! Prestani!- Odupirala sam se. Pokušala sam se ponovo ispetljati iz čvrsto zavezanog užeta ali nije pomagalo. ON je govorio o mojim roditeljima. Uništavao me sve više svakom riječi koju je rekao… Svakim novim spomenom njihovih imena… Kao da su se sve te riječi urezivale ravno u moje srce.
-Molim te! Ne! Ne više…- Moj otpor je popustio. Iz oka mi je pala suza. Pala je i razbila moj otpor. Slomio me. Mene i moju krhku dušu. Prestala sam se odupirati i pustila sam da mi suze slobodno padaju iz plavih očiju. Ona djevojka, Coil (nisam sigurna je li joj to ime ili prezime), je stajala u mojoj blizini. Iako je nisam vidjela, čula sam njen tihi, podli smijeh.
-Jesi li sada spremna da saslušaš Gospodara svojih roditelja?- Upitao je, iako je to više zvučala kao naredba. Ništa nisam odgovorila. Moji su jecaji postajali sve glasniji.
-Odgovori kada te se pita!- Viknuo je i uperio štapić prema meni. Izrekao je ,,Crucio'' i uputio snažan val boli prema meni. Osjetila sam kako bi se kralježnica savija, kako mi kosti pucaju… Mislila sam da ću eksplodirati od boli. Zavrištala sam. Bio je to pravi vrisak… Ne vrisak koji se čuje kada se gleda horor film ili kada se ugleda zmija… To je bio vrisak smrtne boli. Odjednom je stao. Brzo sam disala kako bih uhvatila malo zraka.
-Nemoj više! Saslušat ću te!- Viknula sam iz usta mi je potekao mlaz krvi koji je radio lokvu krvi na podu. Podigla sam glavu. Ustvari, on je nekom čarolijom podigao moju glavu i natjerao me da ga pogledam u oči. Bile su zelene... ili žute… I prazne. Nije imao dušu.
-Ti si kao dijete Smrtonoša primorana slijediti stope svojih stvoritelja! Pridružiti ćeš se Smrtonošama!- Naredio je. Zaprepastila sam se. Ni na kraj pameti mi nije bilo da se pridružim njegovim slugama!
-Ne… Ne želim…- Počela sam tiho.
-NE ŽELIM! NE ŽELIM I NE MOŽEŠ ME NATJERATI!- Ponovila sam sada tako glasno da sam se bojala sama sebe. Uskoro sam vikala sve glasnije i glasnije da više nije mogao doći do riječi. Našla sam neku skrivenu snagu u sebi i ona me potpuno obuzela. Uspjela sam olabaviti uže. Ustala sam i pogledala GA ravno u oči, ovaj put svojom voljom.
-Ti! Nećeš se suprotstaviti MENI!- Ljutito je viknuo. Pokazao je rukom na Davis. Ona je ustala i posegnula za svojim štapićem.
-Avada Kedavra!- Viknula je, no prije što je uspjela pustiti mlaz zelene svijetlost, ja sam zamahnula desnom rukom i poslala neku silu koja joj je izbila štapić iz ruke. Svo troje izgledali su iznenađeno i zaprepašteno u isto vrijeme.
-Ne možeš pobijediti čisto srce, Voldemorte. To si već trebao shvatiti.- Rekla sam pobjedonosno. Bio je to moj glas, ali ne i moje riječi. Zamahnula sam rukama i pljesnula visoko iznad glave. Odjednom se iz mojih ruku stvorio jaki plamen koji me progutao, a onda se ugasio. Nestala sam se tog jezivog mjesta, ali sam i čula NJEGA kako govori: ,,Proklet bio Dumbledore! Dobio si prvu bitku ali rat nećeš!''
Stresla sam se. Bila sam u potpunoj tami. Osjetila sam nešto mekano i vlažno ispod sebe. Počela sam rukama napipavati po mraku kako bih našla nešto. Bilo što. Našla sam uzicu i čvrsto je povukla. Na moje iznenađenje, upalila sam svijetlo. Nalazila sam se u svojoj sobi. Srce mi je i dalje ludo lupalo. Pogledala sam kroz prozor. Bio je čvrsto zatvoren a vani je bio mrli mrak. Sat je upravo otkucao ponoć. Napipala sam plahtu. Bila je mokra, kao i ja. Preznojila sam se. Ustala sam i otvorila ladicu noćnog ormarića. Unutra je, kao netaknut, stajao moj štapić. U istoj pozi kao što sam ga jučer ostavila. Provjerila sam kvaku na vratima. Bila je čvrsto zaključana.
-To je sve bio san…- Tješila sam se. Čak mi je i oteklina s usnice splasnula. Posjekotina se sada nije ni vidjela.
-Samo san, da…- Ponavljala sam kako bih skupila hrabrost da ponovo legnem u krevet i zaspim. Presvukla sam se u novu pidžamu i promijenila znojnu posteljinu na krevetu. Legla sam i pokrila se poplunom. Iako je ljeto počelo i bilo je jako vruće, pogotovo u kratkim ljetnim noćima, meni je bilo hladno kao da je sredina zime. Zaklopila sam oči kako bih ponovo zaspala, no ovaj sam put u ruci čvrsto stisnula svoj štapić. S njim u ruci sam dočekala jutro i nije mi bilo ni na kraj pameti da ga ispustim… Znala sam da se ON svaki tren može vratiti ali tada ću, za razliku od zadnjeg puta, biti spremna…
*** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** ***
(Oko deset dana kasnije)
Hannah i ja to smo jutro bile u Zaknutoj ulici. Od onih čudnih snova prošlo je već skoro dva tjedna. Nikome, pa čak ni Hani nisam rekla što sam sanjala.
-A da svratimo do nekog dućana? Možda imaju kakvu novi slatki topić? Znaš, onako, Grčki…- Brbljala je Hannah dok smo prolazile pokraj raznih izloga. Ja sam samo preokretala očima. Hannah je nedavno, prije kraja školske godine upoznala jednog tipa. Zove se Theofanis Kyrgiakos i upravo je završio 6. godinu. Utvari, ja sam ih upoznala. Theo je bio jedan od mojih brojnih frendova, nisam ni mislila da će se Hannah zapaliti za njega! Prvo su bili samo frendovi, no izgleda da je Hannah pala pod utjecaj slatkog, tamnoputog Grka.
-Ma da? A da pitamo Justina što on misli o topićima s Grčkim uzorkom?- Cinično sam upitala. Hannah mi je dobacila takav pogled da sam mislila kako će me na mjestu ubiti.
-Ne spominji Justina.- Tupo je odvratila. Zadnjih tjedan dana samo se svađala s njim.
-Što se točno događa s vama?- Znatiželjno sam upitala. Stala sam ispred jedne draguljarnice i pogledala u izlog. Kao začarana gledala sam u jednu od narukvica, prekrasnu, napravljenu od bijelog zlata.
-Sviđa ti se narukvica? Pa mislim da si malo kratka s lovom. Da podigneš hipoteku na kuću možda bi imala dovoljno da je kupiš.- Zezala me Hannah pokazujući prstom na narukvicu. Odjednom sam u odrazu izloga ugledala neki lik… K.C.! Brzo sam se okrenula, ali iza mene nije bilo nikoga. Valjda mi se učinilo. Nastavile smo hodati a ja sam ponovo počela provocirati Hannah zbog Theofanisa.
-I tako si ti bacila oko na Grka, ha?- Rekla sam podlo. Ustvari, baš me bilo briga hoće li se Hannah spetljati s Theofanisom ili ne. Mene je mučilo to što od kraja školske godine do sada nisam primila ni jedno jedino pismo od K.C.-a. Šizila sam zbog toga. Zar mu je tako malo trebalo da me zaboravi?!
-Gle, nemoj ti meni propovijedati… Ja jako dobro znam zašto te Thomas napucao…- Zagonetno je rekla.
-Daj, to je bilo davno. Osim toga, nije me napucao nego smo sporazumno prekinuli.- Odmahnula sam rukom kao da me ne smeta to što govori. Ali ipak mi je smetalo! Zaklela se da to više neće spominjati.
-Ma daj, ti meni tu kvocaš zbog toga što mi se sviđa jedan dečko a ti si jadnog Thomasa varala sa pola Slytherina!- Viknula je. Okrenula sam se prema njoj prostrijelivši je pogledom. Nisu baš svi morali znati sve detalje o mom ljubavnom životu (LoL).
-Kao prvo; nije bilo pola Slytherina. Bilo ih je samo šest. I molim te da to više ne spominješ! Onda sam bila nezrela klinka.- Ljutito sam odvratila. Hannah se podlo nasmijala.
-Nezrela klinka? To je bilo na polugodištu, za Božić!- Podbadala je. Isplazila sam joj jezik a ona se nasmijala. Odjednom sam ugledala Malfoya i neke poznate face s druge strane ulice.
-Čuj, sorry kaj te ostavljam ali samo ti šopingiraj do mile volje. Ja si idem pozdraviti društvance.- Bezobrazno sam odvratila i otišla od nje. Samo sam joj htjela vratiti za ono kada je otišla pomoći Justinu a mene ostavila samu sa Starzom i nepoznatim ljudima. Čula sam ju kako nervozno puše i nešto mrmlja, ali nije bila previše ljuta. Mislim da joj je draže da sama kupuje krpice nego da se suoči s Malfoyem. Mrzila ga je više čak i od Nesse. Kada je Draco vidio da im prilazim, nasmiješio se.
-Di si, Charnelice! Dugo se nismo vidjeli.- Veselo je viknuo. Kada sam prišla bliže, primijetila sam nekoliko novih lica. Bile su tu dvije cure, jedna duge crne kose i zelenih očiju, koja se veselo smješkala i druga, plave poluduge kose s oštrim pogledom u očima. Do njih su bila i dva dečka, jedan crne a drugi plave kose.
-Dođi da te upoznam s ovim ljudima, njih još sigurno nisi upoznala: Ovo su Elbereth i Ema, a ovo su braća Blaise i Chris Zabini.- Predstavio ih je Draco. Rukovali smo se a onda je Elbereth zagrlila Chrisa.
-Čuj, znam da je zgodan ali moj je.- Rekla je kroza smijeh i poljubila ga u obraz.
-Ne moraš se brinuti, imam dečka.- Nehajno sam odvratila smijući se.
-Da? Znam ga?- Upitala je Elbereth zainteresirano.
-Možda. K.C. Morrison. Bio je Slytherin ali završio je Hogwarts ove godine.- Objasnila sam. Elbereth je klimnula glavom i pogledala u pod, ali nije ništa važnije rekla. Ema se podlo nasmiješila.
-Imaš vremena?- Upitao me Malfoy.
-Naravno. Zašto?- Odgovorila sam protupitanjem.
-Pa mogla bi s nama svratiti do Vrištave daščare.- Predložio je. Slegnula sam ramenima.
-Ma 'ajde, možemo se malo bolje upoznati.- Nagovarala me Elbereth. Ubrzo sam popustila. Malfoy, Thomas, Zabini brothers, Ema, Elbereth i ja krenuli smo prema Vrištavoj daščari (Da, znam da je Vrištava daščara nedaleko od Hogsmeada ali molim vas da zanemarite tu činjenicu u ovom postu. Tnx na razumijevanju!)…
Ušli smo unutra. Pod je škripao. Iako je mnogima Vrištava daščara bila najstrašnije mjesto na svijetu, meni je to bila samo stara, oronula kuća s mnogo štakora i paučine. Iskreno, ni kao klinka u njoj nisam vidjela ništa strašno. U usporedbi s Snapeom, ništa nije strašno (samo se zezam, profesore :)!). Ni ostali se, koliko mi se čini, nisu bojali te stare kućice. Elbereth nije skidala ruke s Chrisa, a Ema je nešto pričala s Blaiseom. Draco nas je pak vodio kroz kuću, po stepenicama, dok nismo došli na tavan. Iako je pod izgledao kao da neće izdržati našu težini, ipak smo svi preživjeli. Iako je bio pun paučine, tavan je bio prekrasan. Imao je ogroman poluokrugli prozor na jednoj strani zida koji je gledao na Hogsmeade. Bila sam oduševljena tim mjestom.
-Tu je prekrasno!- Uzdahnula sam.
-Aha, znamo. Uvijek dolazimo ovdje kada nam je dosadno…- Rekla je Ema. Bilo je to prvi put da je progovorila.
-Da? A što radite ovdje gore?- Upitala sam znatiželjno.
-Ovisi. Trenutno pijemo.- Odgovorila je Elbereth i izvukla bocu plamenviskija iz svojeg crnog ruksaka, kojeg je malo prije skinula s leđa. Otvorila ju je i snažno potegnula.
-Hej, odakle vam to? Zar nije zabranjena prodaja alkohola maloljetnim čarobnjacima!- Upitala sam ponovo. Elbereth je dodala bocu Chrisu i veselo se osmjehnula.
-Pa nismo je kupili…- Počela je.
-…Posudili smo je.- Završio je Blaise. Zbunjeno sam ih pogledala a onda sam se nasmijala.
-Daj meni malo.- Rekla sam ispruživši ruku. Nakon što je otpio, Chris mi je dodao bocu. Ni sama ne znam koliko sam plamenviskija popila u jednom navratu.
-Hej, lakše malo! I ja bih malo!- Vikao je Malfoy kroza smijeh.
-Vidi je, popila si pola boce!- Zafrkavao me Blaise.
-Ma samo neka pije, ima još… Rekla je Elbereth i iz torbe izvukla još dvije boce. Svi smo veselo viknuli ,,Jeee!'' i pohitali prema bocama. Čovječe, nisam ni znala kako jako može glava boljeti nakon toliko plamenviskija…
Sat i pol kasnije svi smo bili toliko pijani da je to bilo žalosno gledati. Valjali smo se po podu i smijali se svakakvim glupostima, k'o neki luđaci. Mislim, i prije sam pila, ali baš nikada nisam se ponašala k'o luđakinja. Ovdje je to, nažalost, bio slučaj. Odjednom smo čuli korake.
-Norrah? Jesi tu?- Vikao je netko.
-Pas mater, to je Hannah. Kaj ću sad?- Šaptala sam ja suzdržavajući se da ne prasnem u smijeh. Odjednom mi je zazvonio mobitel. Izvadila sam ga iz džepa i vidjela da me Hannah zove. Htjela sam isključiti zvukove ali prekasno; Već je čula zvono i užurbanim se koracima približavala tavanu.
-Sakrijmo se, ajde.- Pričao je Malfoy dok mu se jezik petljao. Svi su se počeli naguravati u veliki, stari ormar. Naravno, ja sam jedina ostala vani. Hannah se sve više približavala.
-Kaj sad? Ako me vidi pijanu sigurno će me tužiti starcima!- Zacvilila sam dok sam i dalje sjedila na podu uza zid. Čula sam ostale kako se smiju iz ormara. Tup, tup, tup… Bila je sve bliže. Odjednom mi je sav onaj plamenviski lupio u glavu i potrčala sam prema prozoru. Skočila sam s trećeg kata ravno u grmlje! Da sam pala na svoju ludu glavu, a ne na noge…
Hannah je ubrzo otišla. Ni sama ne znam kako se baš sjetila da bismo mogli biti u Vrištavoj daščari. Ja sam samo sjedila u grmlju i tiho jecala. Užasno me boljela desna noga.
-Isuse! Jesi dobro?- Panično je upitala Ema kada su se svi spustili i dotrčali do mene.
-Ma super sam.- Procijedila sam kroza zube pokušavajući se nasmiješiti.
-Ti nisi normalna…- Nervozno je rekao Thomas uhvativši moju ruku. Pokušao mi je pomoći da se dignem, ali nisam mogla. Noga me previše boljela.
-Norrah, nema više plamenviskija za tebe. Kaj ti je bilo da si skočila kroz prozor, pa nisi ti Superman!- Smijao se Malfoy, ali čim je uhvatio moj ljutiti pogled, začepio je svoju gubicu. Elbereth mi je prišla i opipala nogu.
-Natekla je. Valjda si je slomila.- Rekla je tiho.
-Ma nemoj mi reći! I što ću sad?- Vikala sam ljutito. Stvarno ne znam što mi je bilo da sam skočila kroz prozor!
-Moramo te odvesti u najbližu bolnicu.- Predložila je Ema. Odmahivala sam glavom.
-Ne, oni će zvati starce! Osim toga, svi imamo alkohola u krvi!- Podržao me Blaise.
-Znam tko ti može pomoći…- Tajanstveno je rekao Chris. Pogledao je Elbereth, a ona je onda pogledala Draca i Emu. Svi su se podlo nasmiješili.
-Samo moraš pristati.- Šaptala je Elbereth. Bez trenutka razmišljanja, pristala sam. Oni su spojili ruke i, zajedno sa mnom, nestali u oblaku prašine…
P.S.: Evo, napokon se i meni dogodio onaj dugo očekivani nalet inspiracije pa sam napisala preeedugi post. Nadam se da ste ga pročitali od početka do kraja, jer sam se stvarno trudila… Ne znam kako vama, ali meni je ok. Znam da u ovom postu nema apsolutno ništa smiješno ali trenutno sam na iglama… Dvoumim se… Kao što vidite, imam dva društva i uskoro ću morati odlučiti pa ću vas moliti za mišljenje; Nessa ili Draco? Također, sve se više premišljam oko toga da li da postanem Smrtonoša pa mi i tu napišite što mislite… Btw, već sam odlučila, ovo je samo da vidim što vi mislite o meni kao osobi… Također, likove više ne primam. Možda ako mi se netko jako svidi ga ipak ubacim… Ajd, neću vas više dosađivat sigurno imate pametnijeg posla nego čitati ovo tu… Sve vas puno volim!
By: NALC
Post je objavljen 07.07.2008. u 19:40 sati.