
Kompleksnost me često podsjeti na moju običnost.
Izgubila sam korak, ostala pozadi
trčeći bezglavo, prema sretnoj sebi u odrazu ogledala
nazdravljajući nepostojećoj posadi
svog broda, ''Otužno djevojče'' mu naziv.
Razbih ju ljutitom šakom,
sad ju skupljam i lijepim ružnim smeđim selotejpom
popreko, preko usana,
iskrivljenih, zapitanih, hladnih
pa preko oka, sretnu mene pretvorih u gusara
jedan okret, i shvaćam da prazan je moj drum.
Nikog nikog nikog nema; dva nikog i treći nitko
svakog jutra, kad prebacim ruku na lijevu stranu svog kreveta,
treći nitko podsjeća da nemam.
Kompleksnost me često podsjeti na moju običnost.
I miris zumbula, što pamtim ga kroz sjećanje običan je
i zvijezde i onaj čovjek što je jučer prosio
i moje ruke su obične, obične lopovske, ne sjaje u mraku
i nitko nije došao na moj rođendan.
Još jedna od.
Post je objavljen 07.07.2008. u 19:40 sati.