s vremena na vrijeme
potražim ulicu pod usamljenim,
prijateljskim znakom
gdje neki momci jednom rekoše:
prodajmo ciglu!
ako ikad pronađeš ulicu
koju volim više od ove,
priđi joj toliko blizu
da ne vidiš užurbane djevojke
i starce koje unose u hitnu;
ona je jedna od onih prekrasnih
i smrtonosnih stvari u isto vrijeme.
između nas tek su tenisice
s vjernim svezvježđem.
za čovjeka u njima
ne mogu ništa sa sigurnošću reći
u sebi nosi melankoliju
snažnu poput vjere;
može i pločnike poslati na spavanje…
samo zatvore oči i
poteku u smiraj.
Post je objavljen 07.07.2008. u 15:55 sati.