Pregled posta

Taj grleni osjećaj panike.

Nakon nesretnih EU Lisbon treaty izbora gdje su se Irci pokazali kao vrlo nezahvalna nacija, a gdje se u Bruxellesu irski premijer preznojavao u sramoti i pogledima ostalih članica EU, Irska bruji o novim skandalima.

Ne toliko o skandalima, koliko o nastupajućem stanju zemlje koja, kako ovdje pričaju, zapada u recesiju, odnosno da je zlatno doba razvitka, napretka i bogaćenja počelo dolaziti svom kraju i da će uskoro nastupiti doba zatezanja čarape, da će se sve teže pokrivati krediti i da će brutalno agresivno potrošaćko društvo Zelenog otoka uskoro osjetiti što to znači kad te netko opali po novčaniku i džepu a da se nema dovoljno eura da otplatiš dugove.

Moje laičko mišljenje? Shodno s onim što sam vidjela, čula, pročitala i doživjela. Recesija Irske je samo riječ. Još uvijek je samo riječ, jer je bilo malo nadobudno razmišljati da će ovolika fluktuacija novca, radne snage i strahovito jake moći kupi kupi politike, trajat dovjeka.

Jedna je stvar shvaćati da financijska bajka nije mogla trajati u nedogled, druga je stvar napuhavanje problema, i onda se i dovesti upravo u to stanje koje ne želiš.

Većini Iraca konop oko vrata dolazi u obliku kredita za otplaćivanje stanova. Cijene jučerašnjih astronomsko visokih nekretnina su pale, (kuća od nekih pedesetak kvadrata u bližem centru je išla do 700 tisuća eura, prosjećan jednosoban stan za tristotinjak tisuća eura) znači cijena istih (kupljenih) nekretnina je također pala, ali kamate nisu. Kamate su numero uno problem svih onih koji kažu da Irska polako propada. Onda treba i tu riječ ''propada'' dobro sagledati. Ne propada ništa, ljudi paranoju stvaraju, a s konstantnim upotrebljavanjem te iste riječi, neminovno je da će se onda negdje i umigoljiti.

Iraci imaju isti tok pričanja priče. Godinama su bili pod engleskom čizmom, nametana im je ideologija zemlje preko puta mora, Crkva im je diktirala svoj tempo, vlada svoj, i svi su zajedno bili jako nesretni, neshvaćeni i siromašni, i onda je došao boom u obliku novca EU i Irska je postala Keltski tigar. To su fakti. No, isto tako se putem dogodilo da se u zadnjih deset godina društvo strašno razmazilo, jer u ovoj zemlji svi imaju novaca. Svi imaju novaca. I svi poput hrčka koji stavlja zrnje u usta, kupuju i talože. Ako je jednom u ovoj zemlji i postojala fraza (koju meni roditelji znaju ponavljati kad se dođe do teme slatkiša) ''sačuvaj za sutra'', u generalnom i bukvalnom smislu, fraza se pogubila u živom pijesku.

Čitam danas The Economist, stvarno sam postala aktivno pasionirana ljubiteljica tog tjednog političkog magazina. Iako taj list stvarno vrlo realno, i vrlo nepristrano progovara o svim aktualnim temama, jedna misao im više nego obično strši kroz riječi. Hoćemo li uskoro doživjeti veliku depresiju koja je nastupila tridesetih godina 20.st? Nije ugodno štivo dok jedem žitarice i piđamom brišem stranice natrackane jogurtom koji pada sa žlice.

Za Irsku trenutno postoji mnogo krivaca za skorašnje sankcije. Odnosno krivi se sve i svakoga, sebe najmanje. Mnogo krivaca, ali isto tako se ti krivci mogu i oslovit s imenom. Radna snaga koja dolazi iz stranih zemalja. Irski potporanj države čine stranci, A po statistikama iz 2006. u ovoj državi legalno živi 420,000 stranaca, od tog preko 120 tisuća dolazi iz Velike Britanije, a ostalo su većinski Poljaci (koji su postali najneomiljenija nacija), Litvanci i Nigerijci. O ilegalcima se ništa nije reklo.

Irci krive strance za puno toga što ne valja u ovoj državi, ali nisu sagledali stvari iz svih strana. Ona populacija koja je glasala NE na izborima, znaći NE prema proširenju EU, NE slaganju novih pravila i zakona, NE istoj onoj zajednici koja im je i napunila novčanike, jer sve što se uopće u ovoj zemlji i izgradilo u posljednjih 20 godina je financirano iz EU budžeta. S tim da je Irska u apsolutno sve domaće projekte ulagala 51%, a EU s 49% novaca. Apslutno sve i jedan projekt koji se u ovoj zemlji napravio je financiran pola pola. U toj cijeloj salvi novaca, jer Irska je zemlja milijunaša na svakom koraku, Irci su se malo uobrazili. Ugledali se u Engleze, ne bi trebali. A to se vidi, s tim prošlim izborima gdje su si zamislili jednu ideju, a to je da je zemlja kao zemlja sebi samodostatna. Što je nemoguće, barem ne u ovim uvjetima.

Ljudi pričaju o recesiji, ali recesija se ovako u normalnom životu, na cesti, još uvijek ne osjeti. Ne osjeti se, jer Dublin je meka potrošačkog društva. Spend, spend, spend, i svi imaju, i sve je dostupno, vrlo dostupno. Možda se jedino vidi po tome što se puno više pije – problemi se utapaju. Možda i ne jedu toliko po restoranima koliko su naučili, jer treba prištediti, ali po alkoholu udaraju nemilosrdno. Mislim da je smiješno pričati da se netko može usporediti s njima (izuzev Škota i Engleza), i mislim da itko tko kaže da su Irci slični Hrvatima - nema pojma o čemu priča, jer osim ukupnog broja stanovništva i religijskih laprdanja, sličnosti nema. A nikako nema ni po tome koliko te Irčine zapravo mogu popiti.

Mali prebačaj. Nekidan je jedna cura imala leaving party. Vraća se nazad u svoju zemlju nakon što je u Dublinu provela četiri godine. Pa smo se mi, ljudi koji su se s njom družili, našli u pubu da je recimo ispratimo. Uz brdo suza i rundi, Sean se počeo bjesomučno smijati svom kolegi s kojim radi, a koji je tamo također bio. Irac po zanimanju, nacionalnosti i mentalitetu. Dečko koji je nama oboje strašno drag. Pita ga Sean, jer se Irac opasno ljuljao, koliko je popio. Odgovor je glasio, 14 duplih votki i jedno šest-sedam pinti. Kad se govori o alkoholnom gaženju u Iraca, onda ovakve brojke nisu čudne.


No, šta je. Jednom izrazito zatvoreno, izrazito konzervativno, katoličkI orijentirano društvo je dobilo intravenoznu injekciju redovnih prinosa koja ih je napravila svojevrsnih đanerima. Pa ništa lakše nego se naviknuti na karticu i peglanje. Osobito ako imaš s čime, i ako nemaš brige hoće li idući mjesec redovna plaća od nekoliko tisuća eura proći kroz bankarske čipove i sjesti na American, Diners, Visu ili Maestro.

Irci trenutno krive Poljake za usporavanje ekonomije. Previše ih se naselilo, uzeli su previše poslova, rade za manju kvotu od one zakonom određene, ali se nije dogodio jedan pogled unazad. Četristo tisuća stranaca ne živi od zraka i većina njih radi poslove koji Ircima nisu mili. Uslužne djelatnosti, napravi kavu, donesi kavu, dodaj kutiju cipela preko pulta, napravi sendvić, spremi haljinu u kutiju, popravi auto, donesi ciglu, natoči gorivo, nasmij se, budi uljudan. Dobro, biti uljudan u ovoj zemlji je nešto što naučiš na aerodromu, ovdje vlada sindrom isklesanog smješka na licu. Na to se itekako lako naviknuti, iako treba vremena, jer dolazeći iz Hrvatske, na početku sam mislila da postoji neka zamka iza te uljudnosti, ali nije to zamka, već ljudi znaju biti kulturni jedni prema drugima.

Nego, da tih četristo tisuća ljudi/stranaca preko noći odluči dati otkaz, ne pojavi se na poslu, da otkažu rentu i da prestanu kupovat, ekonomija bi dočekala svoju recesiju.

Banalan primjer zašto mislim da je stvar trenutne krize u tome što je Irska išla iz ekstremnosti u ekstremnost. Neki dan sam otišla u Brown Thomas, to je recimo irski ekvivalent engleskom Harrodsu, znači smatra se da je to najekskluzivnija robna kuća u Irskoj. Što i je, zaista je. Sve one Sex i grad tričarije, Hermes torbe i Chloe (jadna ti je majka mila) suknje, Vivien Westwood kaputi ... se mogu naći unutra. I možeš sve probati a da te nitko ništa ne pita, jer otkud itko zna jel ti imaš novaca ili ne, a ja tu pogodnost njihovog uvjerenja da sam ja potencijalni kupac na veliko iskorištavam, pa onda glumim da su mi stvari preuske, predugačke, uvijek je kao nešto nedovoljno dobro, ali ja se oblačim i odlazim tamo bez problema.

I tako neki dan uđem unutra, jer se robna kuća nalazi u centru centra, nemoš ju fulat, ma nemoš ju fulat ni da hoćeš, jer ponavaljam, Dublin je prcmuljak od grada, i čim uđeš zapljusnu te kakti profesionalne vizažistice sverazvikanih firmi koje te posjednu na stolicu i šminkaju, zatim sekcija s torbama, muške kolecije u podrumu i na tom istom katu, dok si ne dopustim da me stepenice odvedu do prvog kata gdje su cipele. I to mi je najdraži dio. Trenutno su u Dublinu ljetne rasprodaje, i ako imaš sreće ubodeš neke bolesne stvari 70% snižene. I to se također događa s cipelama, apsolutno svih marki koje možeš zamisliti.

I šta ja napravim, uzela sam par Pradinih, Jimmy Choo i ine marke, sjela, izula svoje starkice i obukla štikle od desetak centimetara. I počela hodati. Ono. Nosom param oblake, dobar osjećaj nositi cipelu od nekih 600 eura. No, šta je, i paranje oblakom da dosaditi, što mi se i dogodilo, pa sam se sjela, a svuda oko mene žene. Rojevi žena, obučene u marke, i nemarke, ali oboružane karticama. Prepoznala sam par cura svog kalibra koje su tamo došle samo plaziti, ali se jedan sat mog života sveo na promatranje što sve žene kupuju i koliko su spremne platiti za te cipele.

Kakva jebena recesija?

Nakon sat vremena sam ipak odlučila da je vrijeme da prekinem fantazirati pa sam se odvukla do haljina. Kad sam skužila da prodavačice ne kuže da Diorovu haljinu vučem po podu, a da imaju broj 40, dooooobro, broj 42, ušla sam u parfumiranu garderobu s prigušenim svjetlom gdje se moje tijelo u lomilo u zrcalima, komada tri, da mogu iz svih položaja vidjeti kako mi haljina tamno tirkizne boje stoji. A stajala je kao ni jedna druga.

Kad sam ju obukla, zaustavila sam dah na par trenutaka. Blesavo je, blesavo je jer takav materijal mogu naručiti u svakoj malo boljoj trgovini tkanina, i jer ju mogu iskopirati i jer ju mogu realno platiti do sto eura, ali sam pojam da se nalazim u Christian Dior haljini koja je koštala 1860eura, je bio trenutak kad mi se koža na ruci naježila. Pa sam dizala kosu, spuštala kosu, podizala cice, okretala se oko osi dok mi se svila motala oko listova. Jebeš mi sve, da sam imala novaca, uzela bi ju na rate.

Recesija? Nema recesije, samo megalomanija je postojana u ovoj zemlji, i to je početak svega o čemu se trenutno bruji u Irskoj.



Post je objavljen 07.07.2008. u 14:30 sati.