Imati jedno dijete, divno je! Prisjetite samo željnog iščekivanja tog posve novog bića.Još prije nego se rodi kupujemo sve moguće i nemoću stvari ne bi li mu uljepšali dolazak na ovaj svijet. Počev od kolica, odjeće i igračaka; za prvo dijete sve mora biti najbolje.Spomenut ću samo svoj primjer; još prije 17 godina kupila sam u susjednoj zemlji kolica koja sviraju; takva je malo tko onda imao.(Još i danas slabo sviraju!)Kada se dijete rodi, pa zaguguće i počne se osmjehivati, mi se topimo, jer to je naše „remek djelo“; toliko slično nama, a opet drugačije, svojstveno samo sebi,bolje od nas.Kako to dijete raste okruženo ljubavlju, pažnjom tako i mi osjećamo da tom jednom djetetu možemo skoro sve pružiti, možemo putovati s njim...jednostavno sve je lako kad imaš jedno dijete.
Kad dođe vrijeme da se odlučiš za drugo dijete ili ti se ono možda „desi“ sve postaje drugačije; sve se mjenja. Iako je dobrodošlo, svi se najednom moraju prilagođavati na još jednu osobu i više ništa nije kao prije. Ono starije dijete moramo prilagođavati novom članu obitelji, a roditelji više nemaju onu slobodu koju su imali s jednim djetetom.To drugo dijete odmah nasljeđuje sve od prvog; i kolica, igračke, robicu, tek se kupuje ono najnužnije. Kad tih dvoje djece malo odrastu, koliko god roditelji željeli biti ravnopravni, djeca osjećaju neku neravnopravnost među sobom, pa nas bombardiraju pitanjima: „ Koga više voliš? Mene tjeraš da radim više nego nju?! Izgrebla me svojim noktima do krvi, a ti šutiš, istuci ju! Sve njoj kupujueš, sve za nju gledaš, a ja ?! Njoj si dala više novca nego meni, zašto? Zašto opet ja u trgovinu, pa imaš i nju?
Treće dijete, teška odluka. . .veliki izazov?!
Post je objavljen 07.07.2008. u 14:51 sati.