Pregled posta

Samo za pobožne....nešto o homoseksualnosti....ALELUJA........

HOMOSEKSUALNOST

Seksualna orijentacija je jedna od komponenti identiteta osobe a odnosi se na emocionalnu, seksualnu, romanticnu privlacnost prema drugoj osobi. Kod vecine ljudi seksualna orijentacija se formira u vrlo ranoj zivotnoj dobi i pojavljuje se bez postojanja bilo kakvog prethodnog seksualnog iskustva. Seksualna orijentacija dio je seksualnog identiteta osobe i razlikuje se od seksualnog ponasanja zato sto se odnosi na osjecaje i koncept sebstva. Osobe mogu, ali i ne moraju, izrazavati vlastitu seksualnu orijentaciju u svom seksualnom ponasanju. Brojne su teorije koje nastoje objasniti uzroke seksualne orijentacije ali vecina ih se slaze u tome da je seksualna orijentacija najvjerojatnije rezultat interakcije razlicitih faktora (kognitivnih, bioloskih, faktora okoline, itd.). Neke osobe se mogu identificirati kao homoseksualne bez ikakvog prethodnog seksualnog iskustva dok se druge osobe koje su imale seksualno iskustvo s osobom istog spola ne moraju smatrati homoseksualcima / lezbijkama. Izbor postoji samo u domeni seksualnog ponasanja gdje mozemo odabrati da li cemo se (ili ne) ponasati u skladu sa vlastitom seksualnom orijentacijom. Ako seksualnu orijentaciju promatramo kroz seksualno ponasanje onda ona moze poprimiti oblik kontinuuma gdje jedan kraj cini heteroseksualno ponasanje a drugi kraj homoseksualno ponasanje (npr. Kinsey-jeva skala). To bi znacilo da neke osobe tokom zivota mogu osjecati razlicit stupanj privlacnosti (ili samo posjedovati fantazije ili druge psiholoske reakcije koje ne moraju voditi do seksualnog kontakta) prema osobama istog/suprotnog ili oba spola pa se mogu ponasati homoseksualno, heteroseksualno i/ili biseksualno.

Uzrok (uzroci) homoseksualnosti?

Pocetna pitanja o uzroku homoseksualnosti vezu se uz razvoj znanstvenih disciplina. Ljudi su se kroz povijest vise bavili odnosom prema homoseksualnosti, nego uzrokom. Homoseksualnost se je rjede tolerirala, a u pravilu je bila obiljezena kao devijacija, grijeh ili bolest. Ukoliko homoseksualnost jest bolest, logicno je bilo za pretpostaviti da svaka bolest ima svoj uzrok. Ta pretpostavka 19. stoljeca, bila je glavna motivacija za trazenje uzroka homoseksualnosti.

Psihoanaliza je bila prva skola misljenja koja se je sustavnije bavila uzrocima homoseksualnosti. Sam Sigmund Freud brzo je shvatio da nema smisla govoriti o prevenciji homoseksualnosti, odnosno o "izljecenju", ali je vjerovao kako homoseksualnost ima svoj uzrok povezan s ranim fazama zivota, odnosno sa traumatskim dogadajima u djetinjstvu. Kasniji razvoj psihoanalitickih, ali i drugih psiholoskih teorija interpretirao je homoseksualnost kao bolest koja nije urodena vec je posljedica nekog poremecaja u razvoju osobe. Metode lijecenja bile su razlicite, ali redovno iz psihijatrijske prakse i gotovo s nikakvim rezultatima. Ukoliko nije pomogao psihoanaliticki tretman pribjegavalo se i elektrosokovima. Ne smijemo zaboraviti niti citav niz tzv. alternativnih pokusaja lijecenja koja su granicila s magijom i pukim praznovjerjem. Bez obzira na sve, niti uzrok, niti lijek nisu pronadeni. 1976. godine Americko psihijatrijsko drustvo uklanja homoseksualnost s liste mentalnih bolesti i rasprave o uzroku prelaze u biolosko-medicinske teorije.

Istrazivanja provedena na tom podrucju pokazala su neke bioloske utjecaje na seksualnu orijentaciju. Najcesce se spominju prenatalni hormonalni poremecaji (npr. zbog stresa majke u trudnoci) koji se desavaju prilikom razvoja embrija i mogu dovesti do nekih promjena u organizaciji mozga.

1991. godine Dr. LeVay otkrio je znacajnu razliku u velicini INAH3 jezgri dijela hipotalamusa. Naime, navedena jezgra kod homoseksualnih muskaraca je manja nego kod onih heteroseksualne orijentacije. To je bila prva otkrivena bioloska razlika izmedu heteroseksualnih i homoseksualnih osoba, ali ona nista ne govori o mogucem uzroku.

U isto vrijeme pojavila se i teorija o genetski predodredenoj homoseksualnosti. Preko novinskih oglasa pozivali su se homoseksualci koji imaju jednojajcanog ili dvojajcanog brata blizanca da sudjeluju u istrazivanju. Zeljelo se ustanoviti, ukoliko je jedan od brace homoseksualac, kolika je vjerojatnost da je i drugi brat homoseksualac. Pokazalo se da je u 50% parova jednojajcanih blizanaca, od kojih je jedan brat homoseksualac, i drugi brat iste seksualne orijentacije. Postotak kod dvojajcanih blizanaca je 24%. Ovo istrazivanje jednako tako naglasava kako navedene brojke nisu kljucan dokaz o genetski predodredenoj homoseksualnosti buduci da braca blizanci odrastaju u identicnoj sredini, pa ukoliko postoji utjecaj sredine na seksualnu orijentaciju, on je bio vrlo slican kod oba brata i mogao je imati podjednak utjecaj na seksualnu orijentaciju svakog od njih. Pogledom na genetsku sliku X kromosoma 1993. godine ustanovljeno je da 33 od 40 parova jednojajcanih blizanaca homoseksualaca ima specificnu genetsku sliku, koja se razlikuje od heteroseksualnih jednojajcanih blizanaca. Po prvi puta pocelo se je pricati o tzv. "gay genu" cije bi otkrice dokazalo iskljucivo bioloski uzrok homoseksualnosti. Kasniji eksperimenti dali su drugacije rezultate tako da je potraga za "gay genom" jos uvijek aktualna. Cini se da biologija doista igra vaznu ulogu u odredivanju seksualne orijentacije, no ne iskljucivu. Moguce je, takoder, da sve homoseksualne osobe nisu takvima postale na isti nacin, odnosno da je bioloski mehanizam prisutan samo kod nekih. U sadasnjem trenutku, znanost jos uvijek nema konacni odgovor.

Paralelno s razvojem bioloskih teorija razvijale su se i drustvene teorije. Jedne traze uzrok homoseksualnosti u utjecaju okoline, ali ne nuzno iz najranije faze djetinjstva. Druge tzv. rodne ili queer teorije ne bave se razumijevanjem uzroka (jer vjeruju da je to pogresno postavljeno pitanje) vec ih zanima drustvena percepcija i konstrukcija homoseksualnosti. One prvenstveno govore o utjecaju zadanih drustvenih normi na razumijevanje seksualne orijentacije i o problemima prihvacanja razlicitosti. Upozoravaju kako je heteroseksualno ponasanje drustveno zadana norma ponasanja prema kojoj se odreduje sto je normalno a sto nije. Pravi se razlika izmedu spola - koji nam je bioloski zadan, i roda - koji je odreden opceprihvacenim pravilima i vrijednostima koje namece drustvo. I dok je spol fiksiran rodenjem, rod je fluidna kategorija koja se moze mijenjati, pa tako niti seksualni identitet nije fiksan, nego pomican.

Odgovor na pitanje da li se ljudi radaju ili postaju homoseksualci zasigurno ne smije imati za cilj pravovremeno sprjecavanje ili "izljecenje" homoseksualnosti. No cak i danas provode se razlicite terapije kojima se nastoji promijeniti homoseksualna seksualna orijentacija. Velika vecina homoseksualaca, kada bi mogli, nikako ne bi zeljeli postati heteroseksualci i obrnuto.

Koliko je danas poznato, moguci uzrok homoseksualnosti je kompleksna mjesavina bioloskih i drustvenih utjecaja, kao sto je najvjerojatnije slucaj i sa heteroseksualnoscu. Svaka osoba, bilo da je homoseksualna, biseksualna ili heteroseksualna ima svoju jedinstvenu biologiju i jedinstven dozivljaj svijeta oko sebe.

Velicina homoseksualne populacije

Vrlo je tesko tocno utvrditi velicinu homoseksualne populacije. Objektivna mjerila ne postoje zato sto se muskarci i zene homoseksualne orijentacije definiraju takvima na temelju vlastitih izjava. Dakle, osobe se smatraju homoseksualnima ako se takvima identificiraju. Procjenjuje se, da se velicina homoseksualne populacije, krece negdje izmedu 4% do 17%. Najnovija istrazivanja govore da se radi o 1 - 4% populacije, gdje lezbijke cine znatno manji postotak (francuska studija, ANRS, iz 1992. godine, iznosi podatak o 4.1% muskaraca i 2.6% zena koji su imali barem jedno homoseksualno iskustvo u zivotu; zatim Diamondova studija iz 1993. govori o 5-6% muskaraca i 2-3% zena). Naravno, rezultate ovih studija ne treba uzimati kao apsolutno tocne, jer su prisutni mnogi psihosocijalni faktori koji oblikuju i utjecu na odgovore ispitanika/ica.

Homofobija i heteroseksizam

Homofobija oznacava averziju prema homoseksualnim osobama, njihovom nacinu zivota, kulturi i takoder podrazumijeva ponasanje bazirano na toj averziji. Ponekad se definira i kao nerealan, iracionalan strah od homoseksualnih osoba. Homofobija je drustveni fenomen (ostavit cemo po strani pitanje da li mozda kod homofobicnih osoba postoje neki elementi za klinicko individualno dijagnosticiranje fobije). Kao takva, ona se prenosi i odrzava negativnim stereotipima, predrasudama, mitovima koje (heteroseksualna) okolina ima prema homoseksualnim osobama. Homofobija dovodi do mrznje, stigmatiziranja, diskriminacije i nasilja spram homoseksualnih osoba. Homofobicna drustvena okolina otezava osobama homoseksualne orijentacije da razviju vlastiti identitet i slobodno izrazavaju svoju seksualnu orijentaciju, istovremeno vrseci pritisak na njih da se silom uklope u heteroseksualni obrazac sto uzrokuje stres, traume i ostala negativna iskustva (samo jedan od primjera su razne terapije kojima se nastoji "promijeniti" seksualna orijentacija homoseksualnih osoba).

Pojam homofobije ne odnosi se samo na okolinu i pripadajuce diskriminatorno ponasanje te iste okoline, nego se upotrebljava kako bi se oznacila i odgovarajuca autodestruktivna pojava kod homoseksualnih osoba (npr. "gadenje prema samom sebi"). U tom slucaju govorimo o internaliziranoj (usvojenoj) homofobiji. Internalizirana homofobija posljedica je odrastanja u homofobicnom heteroseksualnom drustvu. Mnogi autori smatraju da gotovo svaka homoseksualna osoba tokom svog razvoja i odrastanja usvaja negativne stavove o homoseksualnosti. Internalizirana homofobija definira se kao sklop negativnih stavova i osjecaja prema homoseksualnosti drugih osoba i prema vlastitoj homoseksualnosti.

Homofobija proizlazi iz neznanja koje vodi u nerazumijevanje, netoleranciju i diskriminaciju. Prema nekim istrazivanjima proizlazi da heteroseksualne osobe koje imaju bliske prijatelje i prijateljice homoseksualne orijentacije imaju pozitivnije stavove prema homoseksualnim osobama. Spremnost na preispitivanje vlastitih predrasuda i negativnih stavova zajedno sa tocnim informacijama o homoseksualnosti dovest ce do smanjivanja homofobije u drustvu i izgradivanja tolerantnije okoline.

Heteroseksizam, pojam analogan rasizmu, seksizmu, oznacava ideoloski sistem koji ignorira, negira i/ili stigmatizira ne-heteroseksualna ponasanja, identitete, odnose. U heteroseksisticnoj zajednici homoseksualnost je nevidljiva. Primjeri heteroseksizma su zabrana istospolnih brakova (u nekim zemljama), diskriminacija homoseksualnih osoba pri zaposlenju, itd.

Drustveni odnos prema homoseksualnosti

Razlicita drustva u razlicitim vremenima razlicito su se odnosila prema homoseksualnosti. Sama rijec homoseksualnost stvorena je u 19. stoljecu kako bi oznacila osobe koje imaju seksualne zelje prema osobama istog spola. Od tada se i razne znanstvene discipline bave homoseksualnoscu i slika koju danas imamo o homoseksualnosti uvelike je konstruirana na temelju citavog niza metoda, praksi, analiza i informacija koje dobivamo od drugih. Vlastita iskustva i poznanstva s homoseksualcima najcesce su izostavljena iz stvaranja osobne slike o homoseksualnosti.

Cesto se spominje grcka civilizacija kao jedna od rijetkih koja je tolerirala homoseksualnost. Vazno je istaknuti kako je medu starim Grcima homoseksualnost bila potpuno drugacije shvacena nego danas. U nekim polisima homoseksualnost je bila tolerirana i dozivljavana kao uspostavljanje odnosa izmedu mladeg i starijeg muskarca. Seksualni uzitak bio je muskarcima dostupan u raznim oblicima, pa tako i kroz homoseksualni odnos. Podjela seksualnih praksi nije bila svedena na musko - zenski odnos, vec na odnos aktivan - pasivan. Dominantno ponasanje u staroj Grckoj bilo je heteroseksualno, a homoseksualni odnosi bili su prihvaceni kao prosiren nacin postizanja seksualnog uzitka.

Uz staru Grcku antropolozi su otkrili jos nekoliko primjera civilizacija (sjevernoamericka indijanska plemena, plemena na Novoj Gvineji) u kojima su istospolni odnosi, no ne nuzno i homoseksualnost kao orijentacija, bili drustveno prihvaceni. Ipak, najvise je primjera izrazito negativnog odnosa drustva prema homoseksualnosti.

Proglasenje homoseksualaca bolesnim, devijantnim osobama postala je praksa vecine drustava. Kroz povijest mnoge zemlje uvele su kaznene zakone prema kojima su mnogobrojni homoseksualci bili kaznjavani, zatvarani, muceni, spaljivani ili javno stigmatizirani. I danas neke zemlje predvidaju kaznene mjere protiv osoba koje se upustaju u homoseksualne odnose. Fizicko nasilje nad homoseksualcima ili otpustanje s posla ceste su pojave. Istrazivanja pokazuju da su homoseksualci u adolescentnoj dobi tri puta vise skloniji samoubojstvu nego njihovi heteroseksualni vrsnjaci. Ipak najnovija istrazivanja u SAD-u, govore o smanjenju tog trenda.

Snazan utjecaj katolicke crkve koja je kroz povijest zastupala izrazito homofobicne stavove svakako je doprinijelo osudi, pa cak i progonu, homoseksualnosti od strane drustva. Crkva je homoseksualnost definirala kao grijeh. U samoj Bibliji postoji nekoliko recenica koje osuduju homoseksualnost, no homoseksualci vjernici cesto isticu kako se Evandelje niti jednom rijecju ne dotice homoseksualnosti. Niti druge religije nisu bile blagonaklone prema homoseksualnosti, ali odnos prema njoj se razlikuje od religije do religije. Tako npr. islam koji drugacije shvaca pojam grijeha od katolicanstva, ne bavi se toliko sankcioniranjem homoseksualnosti. Danasnji izrazito homofobicni zakoni u nekim islamskim zemljama prije su rezultat protivljenja zapadnoj kulturi nego odraz vjerskih tekstova. Judaizam, temeljeci se na Starom zavjetu koji govori o sodomiji i grijehu, homoseksualnost dozivljava kao potpuno neprihvatljiv identitet. Budisticki nazor na svijet ne govori o pojmu grijeha, ali se distancira od homoseksualnosti ukoliko ju se, prvenstveno, dozivljava kroz homoseksualne odnose koji u sebi sadrze pozudu, jer se smatra da to moze biti prepreka prosvjetljenju.

Posebno se treba osvrnuti i na nacionalsocijalisticki rezim A. Hitlera, u cijim je koncentracijskim logorima likvidirano oko pedeset tisuca homoseksualnih osoba (prave brojke se jos uvijek utvrduju). Na mnogima od njih vrseni su i biolosko-medicinski eksperimenti. Upravo su dogadanja u poslijeratnoj Njemackoj primjer drustvene paranoje prema homoseksualnim osobama. Naime, nakon poraza nacizma raspusteni su koncentracioni logori u kojima su bili zatoceni i homoseksualci (oznaceni s trakama na kojima je bio nacrtan ruzicasti ili crni trokut). Bile su potrebne samo dvije godine da se osobe koje su prozivjele strahote logora ponovno nadu iza resetaka jer je tadasnji novi, denacificirani njemacki zakon i dalje predvidao zatvorske kazne za homoseksualne osobe.

Danas, pocekom 21. stoljeca, odnos nekih drustva prema homoseksualnosti bitno je drugaciji. Promoviranje ljudskih prava, znanstvene spoznaje da homoseksualnost nije bolest i sve glasniji glas homoseksualaca u javnosti doveo je do sve vece prihvacenosti homoseksualnosti u drustvu. Vecina razvijenih zemalja ukinula je diskriminatorne, kaznene zakone. Seksualna orijentacija shvacena je kao pravo na vlastiti identitet koji ne ugrozava druge, tako da danas cak i Ustavi nekih zemalja ne dozvoljavaju diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije. I u okviru vjerskih zajednica pojavile su se struje koje se s puno vise tolerancije odnose prema homoseksualnosti. Ove godine po prvi puta u Nizozemskoj, homoseksualni brak je po pravima izjednacen s heteroseksualnim, a sve vise zemalja omogucava registriranje tzv. zajednickog kucanstva. Vecina zapadnoevropskih politickih stranaka u svoje programe uvrstava zastitu prava homoseksualaca, a odnedavno su gradonacelnicima Berlina i Pariza postali deklarirani homoseksualci. S druge strane, u Egiptu se upravo sudi grupi ljudi optuzenih zbog homoseksualnosti. U nas, hrvatski Sabor jos uvijek nije pokrenuo raspravu o registriranju zajednickog kucanstva istospolnih osoba.

Adolescencija i homoseksualnost

Iako se seksualna orijentacija formira u ranoj zivotnoj dobi, homoseksualne osobe najcesce postaju svjesne svoje homoseksualne orijentacije u doba adolescencije. To je doba formiranja seksualnog identiteta, eksperimentiranja, a za neke i doba konfuzije oko istog tog identiteta. Za adolescente homoseksualne orijentacije, doba adolescencije znaci najcesce period izolacije, zbunjenosti, straha od stigmatizacije, neuklapanje i nedostatak podrske vrsnjacke skupine, obitelji, religijske zajednice. Zivot u zajednici koja pretpostavlja da su svi heteroseksualne orijentacije, ne pruza pozitivne modele takvim adolescentima, vec upravo suprotno, najcesce tretira homoseksualnost nevidljivom ili posjeduje izrazito negativne, neprijateljske, homofobicne stavove spram homoseksualnosti. Podaci mnogih istrazivanja govore da su adolescenti homoseksualne orijentacije u velikoj mjeri izlozeni, za razliku od njihovih heteroseksualnih vrsnjaka, osjecajima straha, krivnje, srama, usamljenosti a samim tim podlozni i vecem rizicnom ponasanju (pokusaji samoubojstva, konzumiranje droga i alkohola, rizicno seksualno ponasanje, napustanje vlastitih domova). Zbog opravdanog straha od zlostavljanja, diskriminiranja i ostalih oblika nasilnog ponasanja, vecina takvih adolescenata ce sebe ili pokusati "promijeniti" (vjerujuci da je to samo prolazna faza) ili ce sakrivati vlastitu seksualnu orijentaciju, odlucujuci se na socijalnu izolaciju i povlaceci se u svijet vlastitih interesa, hobija i sl. Rijetki su oni koji uspijevaju otvoreno i bez straha izrazavati vlastitu homoseksualnu orijentaciju i zivjeti u skladu s njom.

Proces "izlaska iz sjene"

Engleski termin "coming out of the closet" odnosi se na "izlazak iz tisine / sutnje / sjene". Rijec je o, najcesce dugotrajnom, procesu kojim homoseksualna osoba priznaje, otkriva svojoj okolini seksualnu orijentaciju. Iako se najcesce izraz "coming out" upotrebljava da bi oznacio otkrivanje prema okolini, on se cesto odnosi i na proces samospoznaje, otkrivanja i priznavanja homoseksualnog identiteta samome sebi. Ovaj proces, za neke osobe, predstavlja potrebu da podijele informacije o sebi sa tzv. znacajnim drugima - osobama koje smatraju vaznima u zivotu: roditeljima i prijateljima. Ovaj proces je vrlo individualan no najcesce nije nimalo lak. Moze biti izuzetno bolan i tezak, a posljedice mogu biti odbacivanje stigmatiziranje, izolacija, te u najgorem slucaju, nasilje.

Homoseksualnost i roditeljstvo

Pitanje usvajanja i odgoja djece od strane homoseksualnog para i danas je kontroverzno pitanje. Dominira stav, zapravo predrasuda, kako takve osobe nisu sposobne odgajati djecu. Neke homoseksualne osobe imaju jasnu potrebu za roditeljstvom. Postoje primjeri homoseksualnih parova koji su se odlucili na usvajanje djece ili su nastavili zivjeti s vlastitom djecom iz prethodnih heteroseksualnih veza. Provedena znanstvena istrazivanja pokazuju kako djeca koja odrastaju u takvim zajednicama imaju normalan psiholoski razvoj i dobro su socijalno prilagodena.

Homoseksualnost i AIDS

Osamdesetih godina ovog stoljeca u doba pojave HIV/AIDS-a, odredene skupine ljudi identificirane su kao skupine sa rizicnim seksualnim identitetom i ponasanjem (gay muskarci, biseksualci, narkomani). Homofobija je odigrala vaznu ulogu u nacinu na koji su promatrana pitanja vezana uz HIV infekciju i AIDS. Gay zajednica je u prvoj dekadi pojave virusa HIV-a bila najvise pogodena i to je dalo povoda stigmatiziranju i diskriminaciji te homofobicnim tvrdnjama poput one da je "AIDS bolest homoseksualaca" i da je "AIDS bozja kazna za homoseksualnost". Lezbijke su bile, kao i danas, na dnu ljestvice rizicnosti prijenosa virusa seksualnim putem, sto ne znaci da one nisu izlozene riziku od prijenosa virusa seksualnim putem, vec da je zabiljezen vrlo mali postotak takvih prijenosa. Pojava epidemije AIDS-a uzrokovala je i velike promjene u zivotnom stilu i seksualnom ponasanju homoseksualne zajednice: vecina je pocela prakticirati siguran seks kao jedini nacin zastite od virusa. Uloga zena u prijenosu HIV-a, u ranim fazama epidemije, gotovo da i nije smatrana vaznom, a opasnost od heteroseksualnog prijenosa HIV-a bila je pri dnu ljestvice rizicnosti. Danas situacija izgleda bitno drugacije, preko 70% svih HIV infekcija u svijetu rezultat su heteroseksualnog seksualnog kontakta (WHO, 1996.). Epidemioloske statistike nam govore da je izlozenost riziku od HIV infekcije povezana sa rizicnim seksualnim ponasanjem osobe a ne sa njezinom seksualnom orijentacijom.

Borba za prava homoseksualaca

Mnogi pozitivni rezultati na smanjenju homofobije prisutne u drustvu ne bi bili postignuti da homoseksualci sami nisu krenuli u borbu za ostvarivanje svojih prava. Progovorivsi o diskriminaciji kojoj je izlozena, gay zajednica je aktivno usla i u podrucje javnog politickog djelovanja.

Na pocetku je bilo tesko organizirati bilo kakva okupljalista osoba s istom seksualnom orijentacijom, i najcesce se radilo o barovima. Prvi gay barovi spominju se jos u 18. stoljecu u Londonu, a Berlin je imao preko 30 gay barova na pocetku 20. stoljeca. Ta mjesta prvenstveno su sluzila za upoznavanje sebi slicnih osoba. Pocetak aktivnosti vezanih uz politicko djelovanje dogodio se prvih godina 20. stoljeca u Njemackoj, no izbijanjem prvog svjetskog rata, a zatim dolaskom nacista na vlast sve inicijative su u potpunosti ugusene.

Gay zajednica obiljezava 27. lipanj kao datum pocetka otvorene borbe homoseksualaca za svoja prava. Tog datuma 1969. godine u njujorskom gay baru Stonewall, homoseksualci su se fizicki suprotstavili policiji koja je u baru cesto provodila racije i privodila ljude. Ohrabren sve vise rastucim antirasistickim i mirovnim pokretom u SAD-u roden je i gay pokret. Gay aktivisti i aktivistice su poceli govoriti o drustvenim nepravdama kojima su podvrgnuti, upadali su i ometali konferencije Americkog psihijatrijskog drustva protestirajuci zbog tretiranja homoseksualnosti kao bolesti. Organizirane su i prve politicke demonstracije ciji je cilj bio ukidanje diskriminatornih zakona.

Danas je gay pokret i svojevrstan kulturoloski dogadaj u kojemu ne sudjeluju samo homoseksualci vec i sve vise heteroseksualaca, zeleci dati podrsku gay ljudima. Poznate su tzv. gay parade, urbani marsevi homoseksualaca koji obiluju sarenim bojama, veselom muzikom i odlicnom zabavom istovremeno skrecuci paznju na probleme koji jos uvijek postoje. Zastitni znak pokreta su dugine boje, a cesto se upotrebljava i roza trokut, koji simbolizira nacisticki teror nad homoseksualcima i cije ponovno vracanje u javnost ima za cilj podsjetiti na zlocine koji su tijekom povijesti pocinjeni nad homoseksualcima.

Unutar gay pokreta formirani su posebni programi koji daju podrsku mladima prilikom coming out-a, promoviraju seksualno zdravlje, programi namijenjeni za starije homoseksualne osobe, za homoseksualce vjernike i za roditelje cija su djeca homoseksualci.

Od devedesetih godina dvadesetog stoljeca govori se i o tzv. gay kulturi obiljezenoj gay estetikom koja se manifestira kroz modne trendove, naglasenu brigu za izgled vlastitog tijela, specifican glazbeni ukus itd. Gay kultura nije jedinstvena vec i unutar nje postoje razlicite subkulture (npr. macho, military, bears, chumby, femy, itd.). Jednako tako govori se i o gay knjizevnosti i gay filmovima.


jebite se ljudi s kim god hoćete, gde god hoćete i kak god hoćeteeeee....nek vas boli kurac za ostaaaleeeeeeeeeeeeeeeeeeee

neka cijeli ovaaaaaaaaaj svijeeeeeeeeeeeet još sjaaaaaaaaa u suncuuuuuuuuuu......jeaaaaaaaaaa......neka naša zemlja svaaa ...postane .....WTF????..ne znam dalje.....

Post je objavljen 06.07.2008. u 15:21 sati.