Jutros sam se probudila spontano, na Rivi. Ne, ka spontani. Nekako drugačije. Došla sam sebi pod Marjanom. Na Prvoj vodi sam glavom odrala šljunkom u moru. Za one znatiželjne moj prvi susjed se ne zove Marjan, vengo Ante. Tukac mi je na škoju. Mijenja posteljinu gostima. I, Mama mu...Apartmani žive. I, Hajduk , živi vječno.
Jedino, ja od danas do sutra.
Taki je vakat...(vidi Turcizmi Škaljić).
Sinoć , po prvi put nakon "Jadrana "i kupanja sa tetom, Lepom Smoje u njenoj 88-oj godini, dotakla sam se Rive. Za divno čudo, vješala, zaštitni znak našeg utemeljitelja NDH-e, oli rasvjetna svjetla današnjih vladara gradom Splitom, nisu me dovela do očaja. Jednostavno nisam ih primjećivala. Uživala sam u Rivi punoj svita. I, domaćeg i stranog.
S Prokurative, reva je festivalski Ban, jeban... Matejuška puna mladog svita, na Rivi, lutkari opkoljeni dicom, po sredini indijski glazbenici,štekati raznoliki, ponovno puni Splićana, i konačno razigrana dica; Španjolke, osmoškolke.
Trebalo je vidjeti tu dicu kako stepuju, dižu ruke, njišu bokovima, skladno pjevaju. Ole!
Hvala ti Bože da nam mladost dolazi. Do sada su samo odlazili naši u Španjolsku i tamo revali; Naprid bili!, Nosi mi se bila boja...
Sretna sam. Dragi, hebali te apartmani. Život je ovdje, ne tamo na škoju.
Rive mi. I, 3DHL-a mi.
Čitam , Stephen-a Glass-a i Fabulist.
Ja sam realist. Vlažna sam...
Post je objavljen 06.07.2008. u 13:18 sati.