Dragi moji, hvala vam na lijepim riječima…
Danas kuham kavicu da ne biste brinuli gdje sam, uzela sam malo odmora od bloga i druženja, ali ne samo što nisam bila od volje, već što se i poklopilo s razdobljem kad imam najviše posla…
Pored toga što je «sve isto kao i lani» (računjanje dana do godišnjeg, nemoguće vrućine, brzinski odlasci do mora), u kući se navikavam da zatvaram ulazna vrata i ne osluškujem, da slobodno ostavljam stvari po stolu jer ih nitko neće dohvatiti i zagurati ispod trosjeda ili ormara, i tako na još puno malih sitnica koje su novonastalu prazninu učinile još većom…
Preksinoć sam gledala film «Profesionalci» u kojem lopov (A. Baldwin) svugdje vodi svog malog psa sa sobom, i u jednom trenutku kaže: «Ne mogu sad objašnjavati poseban odnos koji imam s mojim psom», tako da ako vam se moja reakcija čini prenaglašenom morate razumijeti da sam često znala reći kako je moj mačorčić posljednju godinu bio jedino biće s kojim sam se od srca smijala…
E sad, mnogi su mi savjetovali da uzmem odmah drugog ljubimca, prve dane sam i sama pokušavala…
Prvo sam odlučila da ću nabaviti kornjače dok se ne odlučim za neki veći korak. Razlog? Valjda što ne mogu pobjeći, a i dugo žive…
Nakon surfanja internetom vidjela sam da čak i one zahtijevaju posebnu brigu i znanje i da baš i nisam spremna na to, pa sam odustala…i od ribica, ptica, hrčaka, kunića…
Uzeti mačkicu bi bila prebolno, stalno bi nas podsjećala i uspoređivali bismo je s Makijem. Osim toga, imamo Maci, njegovu divlju prijateljicu, koja se nastanila kod nas sa svoja tri mala slatka mačića…ali, bez obzira što ih hranimo i brinemo o njima naslijedili su od nje narav i nepovjerenje u ljude, ni za godinu dana nismo je uspjeli nimalo pripitomiti…
Zato mislim da ćemo, kad bude vrijeme, imati psića…nekako bih voljela da on sam pronađe nas, kao što je i Maki, vidjet ćemo…
Htjela sam danas pisati nešto drugo, ali očigledno mi ne ide…
A pitanje je kako stojite s plakanjem, da li plačete često ili ste čvrsti kao stijena, da li za sitnice ili samo u teškim situacijama?
Ja rijetko plačem, u stanju sam plakati za nekom životinjom gledajući film, a za krupne stvari ne mogu pustiti suzu…ali se ne sjećam kad sam se tako isplakala kao za Makijem, valjda je to dobro…
Toliko, više neću o tome.
Post je objavljen 06.07.2008. u 10:13 sati.