Bilo je to jednog suhog, vruceg dana.
Clemence se setala sa svojim prijateljicama ulicama Londona. Bilo ih je pet sve skupa. Mnogi su se decki okretali za njima. One su se svemu tome smijale i uzivale. Pet tjedana za obilazak cijelog Londona. Uzivale se cijelo vrijeme. Veseli, lijepi i profinjeni osmjesi nisu im se skidali sa sitnih lica. Malo su kupovale, trosile i zabavljale se kupujuci, a malo su i posvecivali paznju londonskim znamenitostima kao veliki Big Ben, kojeg nije bilo moguce naci u njihovom Parizu. Obozavale su putovati i uvijek su skupa putovale. Da, mogle su same putovati. Naravno kad ima je bilo 23 godine svakoj. Prijateljstvo je to jos od prvog razreda srednje skole. Razliciti fakulteti ih cak nisu razdvojili. “Zauvijek prijateljice”, zaklele su se jednoj drugoj.
Ponovno su prolazile kraj skupine deckiju.
Na tipicni nacin, kao u filmovima, decki su zafuckali za njima. One su samo smijale. Nije to bio onaj obicni smijeh prijateljica. Bio je to smijeh bijelih grlica. Zvonak, cist smijeh. Nisu marile na duljinu smijeha, kao sto su ih majke ucile. Pet sekundi pravog smijeha, a onda se dalje samo smjeskati ako je jos uvijek smijesno. Ipak, bilo im je 23 godine. Naucile su sve sto su morale. Sada su bile samostalne, vec odrasle gospodice. Smijeh je trajao cijelu vjecnost. Zaboravi onih pet sekundi.
Decki su krenili za njima. Malo su se uplasile, ali skupa su, tko im sto moze.
Ubrzo su shvatile da su to normalni decki koje su one, eto, “zaludile”.
Nakon nekog vremena to se druzenje s tim istim deckima, produbilo i nastavilo.
Tocno pet momaka, na pet cura.
Ne, nisu se stvarali parovi i iskrice ljubavi.
Samo pravi, odani prijatelji.
Petotjedni posjet se zavrsio.
Kraj takom krasnom prijateljstvu se blizio.
Nisu ga htjeli prihvatiti.
Nisu htjeli prihvatiti cinjenicu da svemu sto je lijepo brzo dode kraj.
Njihova pjesma prijateljstva koja je cijelo vrijeme svirala fortissimo i veselo odjednom je svirala piano, polako i tuzno.
Nastavit ce se to prijateljstvo, bili su svi odreda sigurni. Nemoguce je da tako nesto posebno brzo izgubis. Da nestane iz tvog zagrljaja.
Zadnji dan.
Koliko god taj dan bio tuzan, svi su drzali osmijehe na svojim licima. Svi su znali da to nisu oni pravi osmijesi srece, zadovoljstva i radosti. Taj osmijeh bio je samo plast za tugu koja je kovitlala njima, sve vise stezuci njihovo srce.
Vecer prije u hotelu “Big London” djevojke su suze lijevale. Tjeseci jedne druge suze samo su pokretale svoju lavinu suza.
Suza suzu je sustizala.
Bilo je vrijeme da se oproste.
Nisu vise skrivali svoje prave osjecaje.
Maske su bile skinute, tuga otvorena, suze su kapale.
Zadnji pozdrav, Clemence se pozdravljala s Davidom. Njega je ostavila zadnjeg. S njim je bila najvise povezana. Osjecala je kako je trnci prozimaju citavim tijelom kad joj je obrisao suzu. Njezno, polako obrisao je njenu suzu.
-”Vidimo se”- tiho je prozborila svojim mekim glasicem. Na pola rijeci joj je glas zastao, nije mogla to izgovoriti do kraja, ali uspjela je.
Sve djevojke su vec bile u busu, samo je ostala Clemence i Vanessa, jedna od prijateljica.
Vanessa se oprastala s Kennyjem.
-”Clememce! Vanessa!”- pozurivale su ih djevojke iz busa.
Bus je zatrubio.
Shvatile su da sad stvarno moraju ici.
Vanessa povuce Clemence sa rukav.
-”Hajde!”- rekla je sa suznim ocima.
Clemence je i dalje gledala u Davida.
Zeljela je zapamtiti toplinu tih smedo-zelenih ociju u kojima se mogla izgubiti.
Ocima je letjela preko Davidova lica, svaka crta, svaka pora, svaki izrast gdje se vidi gdje mu raste brada, sve je skupljala u glavi kako nikad, ali bas nikad, ne bi zaboravila.
-”Vrijeme je da krenes.”- rece joj David njezno.
Baci pogled prema busu gdje su sve njene prijateljice vec bile.
Clemence mu se polako jos priblizi, onoliko koliko je jos prostora ostalo medu njima jer su vec i ovako bili blizu drugog.
Suza joj jos jedna klizne niz lice, ona mu se priblizi.
David je pogleda svojim zelenim ocima. Vise nisu bile smedo-zelene, bile su potpuno zelene.
Polako i njezno njene usne dotaknu njegove.
Bilo je kratko, tek nekoliko sekundi. Niti pravi poljubac, moglo bi se reci. Samo trenutak kad se usne dodiruju.
Vanessa je naglo i snazno povuce za rukav.
-”Idemo sad!”- rece ostro I ozbiljno.
Clemence i ona se ukrcaju bus.
Kovcezi su vec bili spremljeni.
-”Napokon”- promumlja vozac sebi u bradu.
Nitko ga nije cuo.
Voznja natrag u Paris bila je duza nego sto je bio dolazak u London. Vjerojatno im se to samo cinilo.
Jos barem pola puta su sve plakale redom.
Pogotovo Clemence i Vanessa.
One su ostavljale svoje ljubavi.
Clemence Davida, Vanessa Kennyja.
Razmijenili su adrese, brojeve telefona i sve to kako bi ostali u kontaktu.
Ali opet,…to nije bilo to.
Nije bilo zagrljaja, savjeta, gledanja u oci i svega tog sto ih je ispunjavalo.
No, ipak.
Snalazljive cure.
Dvije od pet djevojka uspjelo se dogovoriti s roditeljima i cijelom obitelji, uskladiti posao i cijelokupni zivot za jos jedan posjet Londonu.
Bila je to Clemence i Vanessa.
Kratki posjet nakon tri tjedna.
One su znale. Ili osjecale, kako vam drago.
Njih dvije su pronasle ljubav, sladunjavo ali istinito, ljubav svog zivota.
Ponovni dolazak.
David i Kenny su ih docekali. Ne, nisu stanovale kod njih. Prvo u hotel, inzistirale su.
Da su bar znale da ce ona tri tjedna u Parizu biti njihovi zadnji dani stanovanja tamo.
Nakon dvije godine, nastupilo je dvostruko vjencanje.
A zatim, nakon tri godine braka i djeca.
-”David,…trudna sam.”- priopcila je Clemence Davidu jednog dana.
-”Jesi sigurna?”- na Davidom se licu mjesao izraz srece, zabrinutosti, soka i jos mnogo cega.
Clemence mu pruzi tanki bijeli stapic. Imao je dvije udubine u obliku kvadrata. Nesto slicno kao senzor.
Jedan kvadratic je imao tanku plavu crticu iscrtanu. Drugi kvadratic je imao dvije crtice koje se sijeku, takoder plave- plus.
-”Pa jesi trudna ili ne?”- Davidu je jos uvijek bio zbunjen. Minus i plus su ga jako bunili.
-”Jesam, ludice.”- rece Clemence i sjedne Davidu u krilo.
-”Dobro. Onda cemo imati djete.”- rece David kao da to prozivljava svaki dan.
Ubrzo je i Vanessa saznala da je trudna.
I u njihovoj se kuci orilo od srece.
Sada su zivjeli skupa, Vanessa i Kenny, Clemence i David.
Vanessa je ubrzo rodila malog deckica. Licio je na nju. Nista od Kennyja nije nasljedio fizicki. Thomas- to su mu ime nadjenuli.
Clemence je svaki danom dobivala sve cesce trudove.
Porodaj se blizio.
Tri dana poslije kada je dopremljena u bolnicu, Clemence je rodila.
Na svijet je dosla mala djevojcica vec guste smede kose i zeleno smedih ociju.
-”I kako ce se malena zvati?- upitala ih je medicinska sestra dok je Clemence prvi put u rukama drzala svoje dijete. Dijete koje je devet mjesec zivjelo u njoj.
Clemence pogleda u Davida. Suza joj ponovno potece. Isto onako, kao i kad su se prvi put rastavljali, kad se Clemence vracala natrag u Pariz, David joj njezno palcem obrise suzu. Ovaj put je bilo drugacije. Bila je to suza radosnica.
-”Evangeline Zara Rowling”- rece David.
***
To je prica o tome kako sam ja nastala.
Inace, ne slusam je cesto.
Samo ponekad, kad se zazelim.
Morala sam je napisati za zadacu.
Ja i Thomas smo imali gotovo indenticnu pricu.
Thomas je moj najbolji prijatelj, znamo se od rodenja.
Znate vec!?
Pitam se kako…hhh.
Kako sam pricu vec zavrsila jucer, kao i sve druge obaveze, danas sam bila slobodna.
Sad sam je bila samo malo pregledavla, kad sam vec bila za racunalom.
Volim uvijek vise puta prekontrolirati stvari i uvjeriti se da je sve ok.
Subotom uvijek odradim vecinu obaveza, a nedjeljom se odmaram prije radnog tjedna.
Pogledala sam tko je sve online na chatu.
Thomasa je offline.
Krenio je.
Na brzinu sam iskljucila racunalo i bas kad sam se ekran i kompletno racunalo sasvim iskljucilo, zacula sam zvono na vratima.
Bacila sam pogled na sat.
-Kao i uvijek, tocno na vrijeme.- pomislila sam.
-”Dolazim!”- viknila sam prilazeci vratima.
Zgrabila sam jaknicu, otvarajuci vrata.
Na zidu je bio naslonjen Thomas.
Gledao je u neku tocku na stropu naslonjen na zid jednom nogom.
Nasmijesio se kad sam napokon otvorila vrata.
Imao je predivan osmjeh. Imao je malu brazgotinu jos od malena kada ga je pas ogrebao.
Ta mi se brazgotina cinila savrsenom.
Davala mu je neku posebnost, jedinstvenost.
-”Ej.”- rece.
-”Hej.”- odgovorim mu navlaceci jaknicu.
Uletila sam posljedni put u stan. Bacila sam pogled na ogledalo.
Sve je bilo na mjestu,…frizura, crna olovka oko ociju mi se nije razmazala kao ni maskara.
Ogledalo se nalazilo odmah do vrata.
-”Jesi?”- upita me Thomas.
Nije usao u kucu. Znao je da uvijek prije nego li izlazim iz stana uvijek moram prije baciti pogled na ogledalo kako bi se uvjerila da je sve u redu.
Nisam bila umisljena ili nesto slicno. Ali na neki nacin sam se bojala ismijavanja. Ono, izadem, a obrazi mi crni, ili pola usana se sjaji a pola ne. Katastrofa!
-”Jesam!”- recem i dohvatim jos labello.
Zakljucala sam vrata, i krenila s Thomasom na staro mjesto.
-"Oci su ti smede. Sretna si"- prokomentirao je Thomas.
-"Pitam se zasto."- nasmijesim mu se.