ne znam zbog čega me tako ulovila neka tuga...ona tiha,koja se neopaženo uvlaći u svaku poru...
jer,obično se veselim kad odlazim put juga,na otok koji neizmjerno volim...uz more koje sanjam...
ne i sad...odlazim i trebala bi biti sretna i opuštena...a ne tugovati za nekim dalekim,predalekim,nemogućim snovima...
i ne znam točno što je to što mi nedostaje,ne znam što je razlog mojoj tuzi...možda baš taj tužni kamen na kraju svijeta,koji me već jednom poprilično rastužio...u jedno drugo vrijeme...kad me netko nije pazio koliko je trebao...
jer...takva sam...heh,ima jedan nadimak koji nisam dugo čula...a voljela sam ga i opisuje me...vrlo dobro...dao mi ga je netko drag...
i govori koliko sam ponekad nježna biljka koja treba puno pažnje i ljubavi,puno brige i puno sunca...inače jednostavno nestane kao pahulja koja se topi na toplome dlanu...da,ta jedna nježna biljka ima puno veze samnom...
ponekad nisam takva...ponekad se borim kao lavica,čak i često...ali,onog trena kad padnu sve maske...ja sam ipak m..... koja treba svu pažnju da bi bila ono što jest...
a iskreno...fali mi pažnje i fali mi jako...fale mi poljupci i zagrljaji,nježnost i tišina...
i zato kamen na kraju svijeta...jer sam tamo sama i tužna...bez pažnje koja mi treba...
Post je objavljen 05.07.2008. u 22:19 sati.