Marketing
Ideš na rođendan? ne. nisam pozvana.
no.247
Plan je bio otić u Centar, završit radionicu, otić u Ribnjak i obavit probu, otić doma i gledati Pierca u Matadoru i Renoa u Grimiznim rijekama.
Sunce mlati nemilosrdno. Adrian u mojoj ruci drhti, i od vručine ne mogu držati knjigu. Spremam je i buljim kroz prozor. Neki dan na stanici kod Kruga ušao je nevjerojatno presladak dečko. Plava kosica razbarušena, plave oči ... i simpatično uzak nosić. Njegovo bivanje u tramvaju slijedećih par stanica bili su najsvijetliji trenutci
mojeg putovanja na relaciji Trešnjevka-Pešča-Trešnjevka u zadnja dva tjedna.
Odmaknem se od prozora u trenu kada je tramvaj krenuo sa stanice na kojoj je sišao onog dana. Sa stanicom ode i on iz moje glave.
Centar.
Frustrira činjenica da je Genije na sceni a ja na katu iznad i ne smijem blizu. A i što bi. Odlazim doma, zaobilazim scenu u mraku, zastajkujem na tren, priljubljujem se uz zid. Slušam. Ništa se nedogađa. Koraci, ali nitko ne prolazi. Razmišljm o koliziji. Nikada ne bih mogla bit toliko hrabra. Nikada se sama ne predstavljam nikome. Ne prilazim sa osmijehom na licu i pruženim dlanom na rukovanje. Dobar dan, ja sam Rebeccca .... nikad. Uvijek vučem za rukave ljude, daj me upoznaj, daj me upoznaj ... gotova sam sa time. Prestara sam za te kretenske igre. Od sada kaj god želim moram izborit sama.
Sama.
Već me strah.
Nastavljam slušati. Ništa. Tišina.
Reci nešto Saša, reci .. režiraj ... da te čujem.
Ništa.
Smiješno mi je kako me takvo nešto pogodi.
Klinci bi radili ali nekako uspijevaju živcirati jedni druge toliko da samo galame. Nemam namjeru vikati.
Fučkam u fučkalicu ali ni to nemam namjeru raditi više.
Udaram nisko.
- Pa dobro, ponašate se kao male bebe, sa njima bi se prije dogovorila. -
Donekle red i mir, radi se.
Klinci uspijevaju stvoriti 'Ljetne vijesti' i hepi su zbog toga. Zadovoljni sami sobom.
Nazovimo to zbog toga - uspješnom radionicom.
Čudno je kad me zovu Teta ali tako to valjda mora biti.
Teta Rebecca.
Čekam Eke i Viteza da dođu u Knap. Uzimamo stvari.
Proba je dobra. Mozak mi je još na frekvenciji radionice i Geovcima tepam kao maloj dječici.
Smiju se.
Nemaju pojma koliko mi je drago da ih sve vidim.
Toliko da bi ih na Esterin način, sve izgnječila od miline.
Prekopčani reflektori nakon što smo ih Iva i ja porihtali kako,tako.
Ja ih ne znam prekopčati natrag.
Zoran će to riješiti. I prošli puta je.
Poslije sjedaljka u Purgeraju. Planiram ići doma.
Filmovi čekaju.
Ostajem na blog večeri. Blogerice čitaju svoje priče. Žuja već svira u meni i njihove priče mijenjaju smisao.
Pričam si svoje u glavi.
I što?
I što?
Destino.
5 kuna u juke box
1. Da si tu
2. Loše vino
3. With or without you
4. Fernando
1.Mogli bi plesati i sa jutrom nestati.
2.Ne gledaj me tako
Dok se ludi snovi množe,
prevarit ću sebe,
srce nudi više no što može
3.And you give, and you give ... your self away.
4. If I had to do the same again
I would, my friend ....
Svaka je imala savršen razlog zašto svira.
Svijetla, plava kosa.
Vrijeme da odem doma. Trebala sam i ranije jer cure nikako da krenu na Rokaj.
Vjerojatno iz pristojnosti.
Iz moje, ja sam trebala još iz Purgeraja pokupit se doma.
Ali svijetla, plava kosa.
Nevermind.
Doma oko pola jedan uhvati me luđačka želja da vidim Luciusa Malfoya.
Uspijevam ga utrpati u dvd, ali zaspala sam prije nego što je ušao u
' Pero i bugačicu'
Pouka priče:
Treba stati kad je najbolje.
Post je objavljen 05.07.2008. u 19:17 sati.