CVIJET I KAMEN
Veliki učitelj i mučenik Mansur Al-Hallađ bijaše zbog tobožnjega krivovjerja predan na nemilost svjetine i krvnika. Optužiše ga zbog svetogrđa i nepoštovanja propisa, i osudiše na smrt. Kad su mu odsjekli obje ruke, nije pokazao nikakva znaka boli.
Svjetina ga je zasipala kamenjem, nanoseći mu udarce i rane. Ali on ni tada ne pokaza da ga išta boli.
Onda mu priđe jedan od njegovih prijatelja, sufijski učitelj, i blago ga dodirne cvijetom.
Mansur kriknu od boli.
Tako je postupio da bi pokazao kako ga ne može dotaći ništa što dolazi od onih, koji su njega držali krivovjernikom, a sebe pravovjernicima. Ali tek blag dodir onih koji su znali, kao i on, da je nepravedno osuđen, izazvao je u njemu bol i izmamio jauk.
Mansur i njegovi sumišljenci bijahu žrtve ovoga strašnoga ugnjetavanja. No kasnija su pokoljenja gotovo zaboravila njihove patnje, progone, i mučeništva, a pamtila su Mansura upravo po ovom nauku o cvijetu.
Umirući, Mansur je rekao:
"Preporučujem vam da tražite ono, čiji je najmanji djelić vrijedniji od svake dobrote - tražite istinu, jedinu pravu znanost".
(Iz sufijske baštine, prijevod V. K.)
Vesna Krmpotić, ANEGDOTE I ZGODOPISI, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom
----------------------------
Post je objavljen 05.07.2008. u 08:06 sati.