sometimes I feel lonely...
ponekad se ulovim kako šećem uz neku rijeku,negdje daleko i duboko u čarobnim nekim šumama...hvatam izmaglice i lišče kroz koje trepere prve jutarnje zrake sunca u neko relativno hladno doba godine...mogu osjetiti maglu u zraku,one sićušne kapi koje te škakljaju dok dišeš,ili ti padaju po licu i osvježe te...ili ti se uhvate poput bisera na vrhovima trepavica...
nekad sam tamo satima...u toj jutarnjoj tišini i ljepoti...samo ja i moj neizbježan suputnik,fotić,jedina stvar sa kojom hvatam djeliće snova i svoju tugu,svoju usamljenost....jedina stvar s kojom dijelim poneki samotni kamen na rubu svijeta...
ponekad,mi je dosta tih jutarnjih magla,smrznutih šuma i kamenja na rubu svijeta...ponekad ne želim gledati samo svoj dah koji se ledi u jutru,ne želim slušati samo zvuk svojih koraka i zvukove buđenja šume dok lutam...
zašto ne bismo lutali zajedno?zašto ti nisi tu kad to poželim,da samoća malo popusti,da pobjegnem malo iz zamke u koju me pomalo,ali sigurno uvukla...
ne,nisam toliko sama....ali sam sama uz sve vas tu kraj mene....ponekad...
kako to da te život nekad obaspe savršenom ironijom?da netko kraj tebe diše i sanja,dok ti više od ičeg trebaš njegove riječi?da gotovo uvijek imaš neko društvo,ali te nitko ne razumije...
da kad tražiš prijatelje oni jednostavno nisu tu...
da kad si sam na kraju svijeta tako i ostaneš?
da i dalje lutaš pustim i maglovitim, hladnim šumama,bez nekog tko te prati i zagli te kad si mokra i promrzla?
da lutaš uz more i buru koja ti propuhuje kosti,naravno,fotkajući i nadajući se nemogućem...a toliko te sve podsjeća na nekog tko ipak nije tu?
i onda se odmrzneš pod mlazovima vruće vode i uvućeš u topao krevet kraj nekog tko je možda i mogao biti kraj tebe...da je želio...
da,nekad sam usamljena...jako...kao sad...kad bih voljela zagrljaj...i tišinu...ali ono u kojoj netko kraj tebe diše...i čuva te i voli...
Post je objavljen 04.07.2008. u 22:48 sati.