Pregled posta

XXIV. PROSLAVA SPORAZUMIJEVANJA NARODA

Kao prvo da se izvinjavam što me skoro i nema. Ovaj post zapravo sam već prije nekih desetak dana pripremila, i ne znam ni sama što ga nisam odmah objavila, što li je to da sam tako "blog-umorna", da mi se ne da više družiti se kao nekoć svaki dan pomalo tu na blogovima... Kažu da se vrijeme mijenja, i ljudi s njime... Moguće jest...

Desile su mi se neke velike promijene ovog proljeća: Konačno sam sada, nakon što su mi sva moja djeca "na svom putu" opet i zakonski "sva svoja", u pravom smislu te riječi slobodan čovjek. Bogu hvala na tome!
Osim toga, nisam više studentica; stekla sam u ožujak zvanje "magistra filologije" (iz južne slavistike i germanistike). No zapravo sam postala nezaposlenim akademikom, jer pravog posla, unatoć nekim obečanjima, dosada mi nema... Ali ne smeta me, ne kajem se. Radim trenutno kao "1-€uro-Jobber", što znači da mi država plaća krov nad glavom, zdravstveno osiguranje i neku skromnu svotu da se mogu hraniti, da mogu živjeti. Uz to radim za satnicu od 1 eura. Dakle, i ja ipak radim. I mnogo radim. I rado radim. Jer imam divan posao, nimalo lak nije, mnogo zahtjeva od mene, pokaže mi i moje granice, moje nedostatke, ali ni to me ne smeta - sjaj radosti ili zahvalnosti u očima ljudi oko mene oduvijek bi mi bila najljepša nagrada za svaki moj trud...

Jednom tjednom radim u nekom savjetovalištu za strance. Prevodim nešto ako je potrebno, tumačim iljudima pisma iz općine, od sudije, od ljekara, zdravstvenog osiguranja itd., koja su na njemačkom "administrativnom jeziku" napisana, i samim Nijemcima zato često jedva jasna. Pomognem ljudima sa savjetima, nazovem razna odijeljenja općina da razjasnim neke stvari, riješim neke postojeće probleme ili napišem im neko pismo, ispunim s njima zajedno neki formular itd.

Osim toga, i to je trenutno moje pravo i meni najdraže radno mjesto, radim skoro svaki dan u centru ljudskog prava (MRZ) moga grada. Predavam azilantima njemački jezik, objasnim im kako se živi u Njemačkoj i što je važno znati o toj sredini u kojoj se sada nalaze. Služim im i kao pratilac i prevodilac, prateći ih na općinu ili kod ljekar.
Budim se.... Učim... steknem neku vrstu bogatstva koja mi je dragocijena... Vrijedim... Korisna sam... Dajem, ali i primam, zapravo dobivam, kako mi se čini, mnogo više nego što dam... Tko razumi zna na što mislim, a tko ne razumi, žao mi je, ali što se tu može... Volim svoj posao, volim ljude s kojima radim, s kojima se družim, s kojima učim i od kojih i ja naučim... I ako igdje postoj kakva dobra vila neka bude tako dobra i ispuni mi ovu skromnu želju da mi pretvara ovaj moj tzv. 1-€uro-Job jednostavno u trajan posao (ako ne može drugačije, neka i pod istim uvjetima - važno je samo da mogu neovisna o bilo komu živjeti!).

I kakve veze ima sve to sada s blogom, s naslovom ovoga posta? Moram iskreno priznati da to ni sama točno ne znam... Jednostavno mi se baš dalo dati Vama, koji me već godinama onako virtualno poznate odgovor na neka Vaša pitanja, dati Vama do znanja da sam dobro iako me skoro nema više u ovom virtualnom svijetu blogova i foruma, da je sve u redu kod mene i sa menom, da živim i da počnem sada barem shvatiti i zašto mi je živjeti...

Vratimo se naslovu, glavnoj temi ovoga posta:
Katkad ima i neku proslavu, neku promociju na kojima bi udruge u ovom gradu imale mogućnost informirati ostale ljude o svom radu, i takvim prilikama i mi dajemo informacije o našem radu u MRZ-u ili u savjetovalištu neprofitne udruge "Freunde für Fremde e.V." (prijatelji za stance). Slijedeće slike su snimljene na jednoj tih proslava, i to danom 28. lipnja 2008. godine, radi se o XXIV. proslavi "Sporazumijevanja naroda" u Karlsruhe-u. Mi kao udruga "Freunde für Fremde e.V." podigli smo mali štand (šator) gdje bismo cijeli dan prolaznim ljudima objasnili naš rad i ujednom skupljali potpise protiv zaoštrenja zakona, protiv načina na koji cijela EU pokušava da spriječi dolazak i ulazak izbjeglica u njene države...




I kao što smo mi "prijatelji za strance", naravno smo i našim kurdskim susjedima uskočili u pomoć kada im se njihova zastava bila zamotala...



Naši susjedi s druge strane bili su ljudi s "Caritasa", a ljudi s "Caritasa" kako se zna, baš su velikodušni... častili su nas toga dana s osježujućem voćem, među kojim su se nalazile i slatke crvene jagode njammm... :)



Konačno smo bili gotovo, šator je stao kak to spada, svi i sve je bilo na svom mjestu...



tako da sam malo prošetala naokolo da vidim štandove ostalih učesnika ove proslave... "A gdjegod ne vije..."



Bilo kuda, Hrvata ima svuda :) tako i kod nas u Karlsruhe-u. Vazdan bi neumorni promovirali ljepotu Hrvatske i podijelili lijepe besplatne brošure sa krasnim slikama i raznim informacijama o najljepšim mjestima u Hrvatskoj, o hrvatskoj kulturi, o ljetnim manifestacijama, o hrvatskim kulinarnim specijalitetima i naravno i o raznim smještajima i njihovim cijenama :) Nažalost, članovi zbora "njemačko-hrvatske zajednice Karlsruhe e.V." već se nalaze na godišnjem odmoru, te se toga dana i nije čulo nijednu ovih lijepih hrvatskih pjesama...



I Japanci su promovirali svoj rad, svoju udrugu u našem gradu, i kako možete vidjeti, jako ljubazno su me prihvatili u svojoj sredini...



A ova udruga je na miran način prosvjedovala protiv olimpijskih igara u Bejingu u dalekoj Kini, i to potpuno opravdano...



Jeste li znali da se u Kini trenutno dešava najveći holocaust svih vremena, da u Kini ima specijalne državne "busove smrti", da kineska država sudjeluje u najgroznijoj trgovini s ljudskim organima, da hladnokrvno i planirano zarađuje na često čak nevino inhaftiranim ljudima??? Znate li što znači "Falun gong", o čemu se tu radi? Budući da Vam želim pružiti i neke provjerene izvore, neke informacije na hrvatskom jeziku, kako biste to sve uopće mogli vjerovati, o tome ću uskoro jedan poseban post ovdje napisati...



Idem(o) dalje... hoćete li možda malo pravog čaja s istoka?



Ili radije čašu znamenitog pića "Melonen-Bowle" prema receptu pokojnog mog prijatelja i učitelja, odličnog kuhara i velikog dobročinitelja moga grada, Mohameda Mira Mohamedija čovjeka koji bi nekoć davno i sam došao iz Irana u moj grad, gdje bi tražio i kasnije i dobio azil, čovjeka koji bi se za života neumorno borio i zauzeo za ljudska prava i za više tolerancije među ljudima i pogotovo prema strancima, čovjeka koji je bio baš Čovjek, u pravom smilu te riječi... nažalost, taman za vrijeme moga boravka u Bosni, sasvim iznenada je preminuo... neka mu je vječni mir na onom drugom svijetu!



... ili biste radije popili kahvu, skuhanu na tradicionalnom afrikanskom načinu?



Navečer su nastupile folklorne i pjevačke grupe iz raznih ovdašnjih udruga, čije su članovi stranci iz raznih zemalja ovoga svijeta. Program koji su nudili bio je pravi užitak, za svaki ukus bilo je tu ponešto... Na prvoj slici tu ispod vidite folklorni ples "Dabka-Tanz" iz Palestine, a bio je nagrađen ogromnim aplauzom sa strane oduševljene publike.



I dok bi jedni plesali, drugi bi se već pripremili, a to su bili članovi zbora "Wolga-Wolga" čiji su članovi migranti iz Rusije.



Konačno su i oni nastupili i čekajuću publiku začarali čarobnim zvucima ruskih narodnih pjesama...



A onda su se Španjolci pojavili na bini, članovi grupe "Amigos del folklore e.V." iz Berlina. Muzika puna temparamenta, a tek njihov ples... najveći aplauz ipak su dobile ove dvije flamenko-plesačice.



Teško je to opisati, to se jednostavno mora gledati, doživjeti, to je ples pun emocija koje se s tijelima plešući izražava... ako ikada imate priliku pogledajte jednom taj ples pa ćete razumijeti da Vam to ja kao laik s riječima i ne mogu opisati...



I kako vidite, publike je bilo, i bila je velika publika, i bila je oduševljena, gradski centar "Marktplatz" ispred gradske vijećnice bio je pun i prepun dobro raspoloženog naroda, štimung je bio pravi, veseo, opušten...



I dok su Španjolci još plesali, Portugalci već su bili spremni, strpljivo čekajući u gomili pokraj bine...



Kako izgleda, ove dvije žene očito su se već pripremale na skorašnji nastup, na svirku..



Veliku pažnju publike privukli su ovi mladi Portugalci grupe "Dancas de Portugal" već sa samim svojim prekrasnim folklornim kostimima...



I kako se može suditi prema ovoj slici, Portugalci ama već odmalena počnu se družiti u folklornoj udruzi - zar nije prekrasan ovaj par...? :)



Budući da sam imala svoje radne obaveze, nažalost, sa slikom ovih prekrasno odjevenih, strpljivo čekajućih djevojaka i dječaka ovdje moram(o) se oprostiti od ove zanimljive i u svakom smislu uspješne proslave "Sporazumijevanja naroda"...



Mogu Vam jedino još reći da se pošteno slavilo sve do ponoći kada je raskošni vatromet okončao ovu proslavu..
Dragi čitatelji-prijatelji, nadam se, da ste mi u ovom postu, u ovoj "proslavi u slikama" lijepo uživali i ostavljam Vam srdačni voZdrić moj do slijedećeg posta ovdje, Vaša M.H.Švabica



Post je objavljen 13.07.2008. u 14:59 sati.