Dan je bio sunčan kao i svi ovi dani te sam otišla po prvi put ove godine na kupanje, naravno sa svojom djecom. Očekivala sam da ću možda vidjeti nekog poznatog, malo se izbrbljati, malo se okupati i onako u ležećem stavu kroz naočale osmotriti koliko je tko masnog tkiva nabacio na tijelo (sebe naravno ne vidim).
Ništa od očekivanog. Svoj ručnik sam slučajno stavila do Ane koja je gledala nekud u daljinu. Primjetila me te smo prozborile nešto više riječi od pozdrava. Bila sam tek nekoliko koraka na ručniku nedaleko od nje i pitala se trebam li započeti razgovor ili ne. Šutjela sam, nije mi bilo ugodno. A šutjela je i ona. Nisam ona koja će ispitivati i istraživati nečiji život; ja sam ta koja sluša, tuguje i suosjeća. Valjda među nama još uvijek postoji ona tanka nit prijateljstva koju smo izgradili u djetinjstvu i nosimo ju cijeli život, te osjećamo kad nekoj osobi možemo bez razmišljanja izreći sve. Ana i ja smo se zadnji put vidjele na pogrebu njenog muža prije nekoliko mjeseci. Zbog toga je ta šutnja među nama bila neugodna. No u jednom trenutku, Ana mi je prišla i započela razgovor: „Nisam ga mogla spriječiti jer on je više od mjesec dana spremao svoje samoubojstvo. U prvi mah rekla sam mu da je lud, što mu je?! Mi smo bili jedna skladna obitelj koja je imala gotovo sve; posao, automobil, dvoje djece, no on je na sve to bio nezadovoljan. Može li se takvom čovjeku i na koji način pomoći?! „ Ana koliko god se trudila, nije ga shvaćala, a on je bio dosljedan u svojoj nakani. Jednog sasvim običnog dana, u vrtu svoje kuće, pucao si je u glavu. Ana je bila u kući i čuvši pucnjavu izletjela je van. Imala je što vidjeti... beživotno tijelo njenoga muža ležalo je na zemlji. Dani koji su usljedili bili su strašni; za nju i njene kćeri koje su ostale bez voljenog oca. Skrivala je suze iza sunčanih naočala i pitala me da li znam koliko joj je teško. „Možda znam, a možda i ne znam“, kažem joj „ali ti si Ana jaka i izdržat ćeš križ koji ti je namjenjen.“
Post je objavljen 03.07.2008. u 11:51 sati.