POVEZIVANJE S DUŠAMA UMRLIH
Nijemo smo promatrali ovaj prizor, ne mogavši se pomaknuti s mjesta.
Osjetio sam kako mi zabijaš nokte u kožu. Kroz oštru bol upijao sam svaki tvoj strah i svaku tvoju patnju.
„Ne boj se. Budi snažna“, pokušao sam te utješiti tihim glasom. Pomagalo je, vraćalo ti snagu.
Gusta magličasta koprena koja je lelujala malo iznad tla nastojala nas je zaokružiti sa svih strana, stvarajući oko nas neprozirni krug, ali činilo se da nas ipak ne želi dodirnuti. Da bi došlo do tog dodira – tako mi je palo na pamet - trebalo bi da nas dvoje nešto poduzmemo. Ali - što? U tom trenutku to još nismo mogli znati.
Zavladao je smrtni muk. Tišinu je remetilo tek rijetko hukanje sova u daljini. Mjesec je zašao za oblake i sad su oni plavičasti oblici poprimili boju bakra. Usred kruga od gustih velova magle, čiji su gornji oblici izgledali poput kresti, iznenada je zahladilo. Sada smo udisali oštar zrak čiju smo hladnoću osjećali duboko u plućima. Ali činilo se da to nije samo zrak, već da u sebe asimiliramo i nešto više od toga.
«Spajamo se s mrtvima», šapnula si mirno i gotovo me iznenadila zaključkom.
«Da», odgovorio sam kratko, sretan što si pobijedila strah. I što mislimo na isto.
Znao sam da ovaj zaključak nisi iznijela napamet, već na osnovu posebnog pra-sjećanja koje seže u davna vremena kroz kolektivnu ljudsku povijest i nalazi se izvan dosega uobičajene svijesti. Da, odjednom sam bio siguran: u ona stara paganska vremena ti i ja bili smo magovi. Provodili smo inicijaciju u nekim danas malo poznatim druidskim svetištima. Druidi su naučavali da je smrt samo prijelazno stanje između završetka jednog životnog ciklusa s ove strane i početka drugog. Da se duša vraća ovdje toliko puta koliko joj je potrebno da sazri u svojim iskustvima. A kad se to napokon dogodi, tada stupa u magični krug Gwenweda.
«Ti i ja se već dugo poznajemo, zar ne?», šapnuo sam ti na uho.
«Da…neizrecivi sklad sadašnjosti i prošlosti, i budućnost koja je uvijek tkanica prošlosti», odgovorila si smjelo: «Ovo što udišemo, ovaj hladan i opor zrak koji pripada mrtvima i njihovoj prošlosti, pomaže nam da osjetimo vlastitu. Svi smo dio jedne te iste Stvarnosti koja se neprestano preporađa»
Magličasti krug sada nas je potpuno zatvorio. Pretvorio se u prsten. I da smo htjeli pobjeći van, ne bismo mogli. Neka nas je snažna, ali nevidljiva sila, čvrsto prikovala za ovo mjesto. Nismo mogli učiniti ništa. Strah je iščeznuo pred navalom prasjećanja koje nas je vodilo prema suštini druidskog života: u skladu s Prirodom. Druid nije osjećao strah. Druid je znao da se u Prirodi nema čega bojati. Da je on dio svega i da je sve dio njega. I da on sam određuje mjeru vlastita usklađivanja s Prirodom. Smrt nije kraj. U Smrti je klica novog početka. Ako se ja ne uskladi s Prirodom, ono mora nestati, ali Duša ide dalje. I zato Druid čezne za vječnim povezivanjem s Dušom.
U glavi trenutno je zavladala silna zbrka, ali ona nije dugo potrajala. Kad smo uspjeli utišati govor podsvijesti i uskladiti ga s mislima, zaključili smo da od tog trenutka nastavljamo dalje, tamo gdje smo stali prije više od dvije tisuće godina. Odjednom smo postali svjesni zašto nas prsten od magle želi zatvoriti. I što sada moramo učiniti. Da je pred nama priprema koju moramo izvršiti. Ritual povezivanja. S kojim ciljem ili svrhom, to sada još nismo znali. Ali čudesan nas je osjećaj vodio, da ćemo sve uskoro saznati. Nije li to magični krug – Gwenweda? Nije li to ritual povezivanja s nad-vremenskim i nad-prostornim? Ili samo iluzija?
«Moramo se pripremiti za ovo», šapnuo sam ti tiho: «Slijedi me…»
Legao sam na grob. Glava mi je bila prema sjeveru, noge prema jugu. Raširio sam noge i ruke. Bez previše razmišljanja legla si na mene, položila svoje tijelo točno preko moga, pa spojila svoje usne s mojima. Isprepleli smo vrhove prstiju i tada osjetili jedinstvo unutarnjih elemenata. Ti i ja, ponovo spojeni u budućnosti. Ti i ja, kao nekada u prošlosti. Kad je došlo do te čudesne kohezije i kad su se u nama probudili čudoviti osjećaji, iz magličastog prstena odvojili su se pojedinačni velovi. Svojim ledeno hladnim pipcima spojili su se s krajnjim točkama naših tijela, sjedinjenih u jedno. Tako smo sačinili pentagram koji je simbolizirao magični krug Svjetlosti – Gwenwedu.
Ritual povezivanja mogao je započeti. Ti i ja smo pristali, a da nismo znali što je cilj svega toga. Ali nošeni sjećanjem na ona davna vremena, znali smo da će nam uskoro sve biti objašnjeno. Da nema slučajnosti i da je sve potaknuto opravdanim uzrocima.
Odjednom se zemlja pod nama snažno zatresla. Tresak je potrajao svega na tren, a onda se smirio. U samom krugu postalo je izuzetno hladno. Imali smo osjećaj kao da nam netko (ili nešto) utiskuje zrak u nosnice, tjera nas da ga udišemo. Osjećali smo bol između obrva i snažno vrtloženje na tom mjestu, sasvim drugačije od uobičajenog.
Na jednoj drugoj razini, razini iskustva koje nema veze s našim tjelesnim čulima, osjećali smo da nešto prodire u nas. Kad sam otvorio oči, na svakoj od točaka dodira između prstena i naših tijela vidio sam po jednu lubanju na kojoj je gorjela svijeća čijim se plamenom poigravao vjetar. Kroz njihove razjapljene čeljusti izlazile su silnice koje su nas magijski zaokružile sa svih strana. Simbolika Saturnovih mijena u kristaliziranom svijetu. Sile Astralnog svjetla, oblikovane u skladu s našom pravom unutarnjom prirodom, po kojoj sebi uvijek privlačimo ono što sami jesmo.
«Što je ovo?», pogledala si me u oči.
Ponovo si se uznemirila. U tvojim očima strah i nevjerica. Ono čega smo se sjećali nije nas moglo uplašiti, ali tamo gdje je prošlost izbrisala pojedina iskustva, rađao se strah.
«Primjećuješ li da je to iluzija, ali stvarna iluzija», rekoh tiho: «Kad protrljaš oči ne vidiš više ništa, ali duboko u sebi ipak osjećaš da je to što se sada događa stvarno»
I zaista, kad bismo isključili unutarnji vid, oko sebe ne bismo vidjeli baš ništa. Tek kada bi se svijest i podsvijest natrag stopile, a uobičajeno čulo vida se podredilo onom unutarnjem, izbile bi na vidjelo sve te scene. Iako dva fizička oka sama po sebi ništa nisu mogla vidjeti, unutarnji doživljaj bio je toliko stvaran, da se činio stvarnijim od onoga što se inače opaža.
«Kao da nas nešto pokušava osvojiti iznutra», šapnula si.
«Stapanje s mrtvima», ponovo sam zaključio.
Dogodilo se nešto čudno, jer počeli smo komunicirati bez riječi, gotovo telepatski. Ono što sam u sebi govorio, ti si mogla «čuti».
«Unutarnja čula nam se podešavaju s frekvencijom na kojoj se ova predstava odigrava», nastavio sam: «Osjećaš li kako teče kroz dvije točke na tijelu: jedna je Mars, na vrhu glave, a druga se nalazi u sakralnom pleksusu, između nogu, u Mjesečevom području. I jedan i drugi krug vrste se luđačkom brzinom, smjerom potpuno drugačijim od uobičajenog. Ovakva se situacija može iznuditi spiritističkim zazivom. Ali mi nismo zvali duhove. Ono što razlikuje spiritiste i nas jest činjenica, da ovo što nam se događa nije izazvano našom svjesnom voljom. A i sam ritual otkriva različitost: nama je glava na sjeveru, a njihova na jugu. Naš pentagram je uspravan, s krakom prema gore; njihov je okrenut naopako i simbolizira silu Saturnove prirode: moćnog Sabbatha»
Sada si se otela nadzoru. Počela si se snažno tresti. U meni postojalo je aktivno sjećanje na stare rituale povezivanja s mrtvima, i stoga straha u meni nije bilo. Ali u tebi je to sjećanje izblijedjelo.
«Ništa se neće dogoditi, ništa», tješio sam te: «Ovo će još kratko potrajati, a onda će ritual biti iznenada prekinut. Kao i onda, u burgundskim šumama, među Galima…Ne daj da te strah svlada»
Nastavlja se…
Post je objavljen 02.07.2008. u 16:42 sati.