Nije ova moja tuga od jučer u me legla
već je nosim od postanka svoga
iskušenja ova što me željeznim rukama oko vrata stegla
bezbeli su od nefsa nemirnoga.. od nemara moga...
da se bogdo nisam nikad zakren'o od Lica Tvoga
sad stid me je... a čeznem
da Ti sav razdragan hrlim
da Te Zovem dahom svakim
da Ti vazda zikir činim i u bolu ponavljam
Ti Stvoritelj si... a ja stvoren sam..
Nisam ja od jučer od kahara silnog nast'o
Sve što nas dobro snađe od Boga je
a zlo koje nas zadesi od naših je ruku
ja sa svojim sam dertom bezbel' srast'o
samog sebe slijepim učinih
kraj očiju vida nejmam
kraj ušiju sluha nemam
usne prazno šapću a ništa ne zbore
u nemoći svojoj kap postah...
što u nepregledno uli se more..
Post je objavljen 02.07.2008. u 14:24 sati.