u toj svijetlosti nasa san mrtvu tocku
tamnu stranu,po podu mozak prosut
sve je meko,pahuljasto,bijelo
sad lagano gubim,sta tesko sam steko
kolo se vrti suprotno od kretanja
prozor spušten,kroz uši cure sijecanja
gube se u svijetlosti,sad svijetli mrak
u mraku scucuren sjedi djecak plah
''lem jesi to ti,jesi to ti harlem 23''
djecak tih,pozorno upija moj stih
iz usiju mu curi krv,ociju nema
el ovo paranoja ili je on zvijerka
sta iz pakla preko ceste je nasla put
mozda nije nista,mozda sam samo lud
lagana paranoja me krpa,ajme
zidovi se krive,po nebu se crtaju sare
na livadama zelenim ne raste trava
to su rukle ljudi na koje se pljesan hvata
ruke rasirene ka da oce uhvatit nesto
na to polje dnevno dodje jedan nekro
gleda i uživa u tom zelenom polju
uživa u tom trulom,al opet lipom vonju
gleda u zelenilo kojem nema kraja
gleda nebo,perfekciju nebeskog sklada
kako se spaja sa livadom ruku sta
podsicaju da ovaj svit ide u kurac
bolestine koje padaju na pamet
masakri koji na kraju ispadnu zajeb
smetlista na kojima je vise mrtvih
nego smeca,a ja taj smrad trpim
dva desetljeca,a ko vjecnost
to traje u nedogled smanjuje vrijednost/i
kvalitetu života i okoliša,sve ugiba
cest otrov sta rijetko ubija
Copyright© 2008. True Lee
Post je objavljen 02.07.2008. u 14:23 sati.