U zadnje vrijeme često razmišljam o životu i smrti.
Zašto?
Pojma nemam. Možda me malo zabrinula smrt, koja tako iznenada dođe i ode zajedno s nama ruku pod ruku.
Svi žive jedu, hodaju, ljube i spavaju.
A ipak, po meni ne žive. U iluziji su da žive.
U dnu vjeruju da imaju kuću, ili posao, ili djecu, ženu, muža, novac ili moć.
Sve je to ništa ako nisi ono što jesi ili ako nemaš sebe.
Sigurna sam da se život, pa taman bio i najjednostavniji, shvaća na iskrivljen način ako nisi u miru sa sobom.
Prva i najvažnija misao bez koje se ne može naučiti živjeti, je da postoji smrt.
Ljudsko biće je jedino stvorenje koje zna da mora umrijeti!!!
Mnogi koji život postavljaju na sigurnosti, svodeći na minimum rizike, ne susreću se sa novim iskustvima.
Da bi se doista živjelo ponekad trebamo ostaviti poznato radi nepoznatog, napustiti sigurnost radi nesigurnosti. Opčenito u nama postoji strah od novog kad se osjeća nesigurnost, kad se ne osjeća na razini vlastite mogučnosti.
Život je zanimljiv kad ga se živi odvažno, prolazeći novim i neistraženim putevima.
Budite radoznali i spontani. Živite ovaj jedini život koji imate (jedini za koji znamo da ga imamo).
Sastavni dio života je smrt. Bez smrti nema života, ne možemo dati smisao životu, niti stvarima koje nas okružuju, ako ne priznajemo smrt. Samim rođenjem počinje period odbrojavanja; a ne dobivanja na vremenu.
Samim rođenjem počinjemo umirati.
Sigurna sam da ove moje riječi izgledaju neugodno. Malo ljudi misli na vlastitu smrt.
Strah nas je od nepoznatog, strah nas je straha od neznanja.
Bojimo se jer smo je samo indirektno vidjeli ili su nam o njoj pričali; ali je nismo proživjeli. Što zapravo znamo o smrti?
Ništa i sve.
Što znamo o tome gdje smo bili prije rođenja?
Sve i ništa.
Reinkarnacija. Ima li je ili ne, pitanje je sada?
Da li postoji tamo negdje vreća sa dušama i kada nekome zatreba duša,
eto je stiže, ili je to samo još jedna priča za naivne i malu djecu?
- "Umrijeti se ne može"- tvrdi Dalaj Lama.
- "Reinkarnacija ne postoji" - tvrdi Kršćanstvo.
Pa gdje ću onda završiti jednog dana?
Da li ću karmom biti vraćena natrag da otplačujem svoje navodne dugove
ili ću u paklu piti kavu sa filozofima, naučnicima, umjetnicima...(u paklu je zasigurno bolja škvadra)??? Ma reći ću: baš me briga.
Živim ovaj život, ovdje i sada. Za neke je moj život neprihvatljiv.
Živim život i dišem punim plučima bez obzira što pušim ko Turčin, u crkvu me ni mrtvu nemogu uvesti (pao bi krov s nje... iako sam Bibliju pročitala i proučavala godinama),
volim se najesti, onako da imam osječaj da ću puknuti, volim novac,
obožavam trošiti na kojekakve bedastoće...(mrzim kad ga nemam dovoljno), volim svoje poroke, volim stvari za koje mi znaju reči; Ančica, pa ti nisi normalna. NISAM? Ma po čijem to kriteriju ja nisam normalna, tko to sve sebi uzima za pravo da sudi o drugima? Život je tako kratak, a ljudi se zamaraju mojim, Vašim, a najmanje svojim životom. Ja, Ančica živim tako da bi "veliki vjernici" rekli ... Sve grijeh do grijeha. Ali mene baš briga, uživam u svemu, volim sve probati, volim sve znati, ubija me činjenica da netko nešto zna, a ja moram šutjeti od neznanja. Brzo priručnici, riječnici, skripte i knjige lete kroz moje prste.
Baš sam znatiželjna baba....konačno JEDAN JE ŽIVOT, ne ??? Jedna je i SMRT...i zato ponavljam...u životu treba sve probati, uživati u stvarima koje nas vesele, budimo vječna razigrana i znatiželjna djeca bez obzira kaj nam piše na Osobnoj karti, konačno to je samo broj a JA, MI smo ljudi.
ŽIVIMO ŽIVOT
Post je objavljen 25.07.2012. u 01:55 sati.