Jučer na vijestima vidjeh kratku reportažu o zabrani pušenja u Nizozemskoj, koja se odnosi na cigarete - ali ne i na marihuanu. Jupi. Nelogičnost takvog koraka tako mi je obuzela misli da sam prije spavanja, umjesto da smišljam neke nove priče ili maštam o danu kad ću otići kod muža na Krk, razbijala glavu nad time. Poseban začin informaciji o zabrani daje stavka koja kaže, ne citiram, da ćeš biti kažnjen ako ti kontrola u jointu pronađe tragove duhana. Hm, nekad su oni koji su pušili travu izgled jointa čak skrivali u cigareti, pravili se da puše cigaretu, a ne travu (vjerujte mi, vidjela sam to dovoljno puta, policija ne njuši zrak oko ljudi, ako vide da je u ruci cigareta, niti se ne zapitaju je li u cigareti možda marihuana. Strašno.), a sad obratno.
Doduše, to je ipak Nizozemska, gdje je marihuana legalizirana. Ipak, naprosto mi je smiješno, ili bolje reći tragikomično, da će se ljudi kažnjavati zbog pušenja duhana, a ne marihuane.
U Velikoj Britaniji, pak, čitah na Net.hr, kažu da je čak 400 000 ljudi prestalo pušiti u prvih devet mjeseci nakon uvođenja zabrane pušenja na javnim mjestima (poimence, barovima, bircevima i inim mjestima gdje se pije kava i alkohol). Kad čovjek tako nešto pročita, stvarno se zamisli, dovede pod upitnik svoja uobičajena razmišljanja i stavove. Ja sam, naime, pušač - nažalost. Svaki put kad kupujem cigarete, imam grižnju savjesti zbog svega onoga što ta ovisnost radi mom organizmu i - možda - mojoj budućoj nerođenoj (i još nenapravljenoj) djeci čije se polovice nalaze u mojim jajnicima. Ali ovisnost je prejaka. I donedavno sam bila uvjerenja da me nikakve vanjske restrikcije ne mogu natjerati da prestanem pušiti ako sama intrinzično to ne odlučim. Cijene cigareta rastu, ja ih i dalje kupujem, i ne povećava se moja odlučnost da prestanem pušiti, već samo ta grižnja savjesti.
However, sada...
Ok, kad se kod nas zabrani pušenje, vjerojatno će ostati dijelovi pojedinih birceva, restorana i sl. koji će biti namijenjeni pušačima (kako je slučaj i u drugim zemljama). Ali nije to isto, gurati se s drugim ovisnicima u mali, smrdljivi prostor i pijuckati svoju kavu/pivo/kajgod udobno zavaljen nasred birca. A meni cigareta nije nužna uz kavu. Nužnija mi je uz pivo, nakon jela, nakon seksa i u pauzama na poslu. Dakle, mogu popiti kavu bez cigareta, ako znam da se ne smije (ionako nikad nisam bila neki kršioc/kršitelj/kajgod pravila). Izlasci su problem. Pivo je problem. Piti pivo i ne zapaliti cigaretu za mene je ravno jedenju dijetne čokolade ili kavi bez kofeina. Neke stvari naprosto savršeno pašu zajedno.
Da prestanem piti pivo? Ma ne. Previše mi je fino. Čak i unatoč škembici;-)
Zapravo, faktor za koji smatram da bi - meni osobno, za druge ne govorim - mogao igrati veću ulogu jest onaj financijski. Kad bi cigarete preko noći dvostruko poskupjele, mislim da bih prestala u hipu jer je taj neposredni aspekt, financijski, u mojoj glavi snažniji nego onaj dugoročni i puno opasniji, zdravstveni (ok, ok, kad mi se u glavi slože kockice za imati dijete, vjerujem da ću se nekako natjerati da prestanem pušiti, jer fakat nije dobro za trudnoću i plod, a opasno je i naglo prestajati kad je žena već trudna jer je to preveliki šok za organizam).
Naravno, fizička ovisnost je u cijeloj priči lakše rješiv problem. Ona traje par dana (znam to, prestajala sam već... ;-)) i onda prođe, nikotin se iščisti iz organizma. Ali psihička... e, to je problem. Cigareta je, kao i kava, društvena ovisnost. Ajd ti sjedi s nekim tko puši, a u prestajanju si, i nemoj s epočeti ponašati ako najgori heroinaš. Yeah, right. Cigareta je i "najbolji prijatelj s kojim nikad nisi sam". I naposljetku, za neke je cigareta i dio imagea i identiteta (pisac sjedi za laptopom i tipka, a pored njega veeeelika pepeljara do vrha natrpana čikovima...). Govorim, naravno, o onim pravim ovisnicima. Oni koji, kao, puše, a mogu bez cigarete i nije ima problem ako u jedanaest navečer ostanu s praznom kutijom, nisu predmet ove rasprave i njima zabrana pušenja neće puno značiti.
Što bi, dakle, meni olakšalo da prestanem pušiti?
Prvo, zabrana pušenja na javnim mjestima (jer najviše pušim kad sam, kako rekoh, s nekim na kavi ili pivi).
Drugo, drastično i naglo poskupljenje cigareta (što bi me spriječilo da pušim doma - ali pazite, ne sad da poskupljuju svakih mejsec dana za pola kune, jer se onda čovjek na to navikava, već da cijena odjednom skoči za duplo).
Treće, da muž i ja odlučimo početi raditi na djetetu (što u našem slučaju znači još barem šest mjeseci čekanja nakon same odluke, jer ja već dugo godina pijem pilule).
(Jedan je, naravno, faktor koji bi nadjačao sva ova tri, ali se molim Bogu da se taj ne dogodi, a to je, naravno, da se ja ili netko meni blizak grdo razboli. To NE ŽELIM, naravno. Zato se ipak držimo prethodna tri.)
Mrzite me, pušači... ali ja zbilja želim prestati pušiti. A za to mi trebaju, očito, poticaji koji ne ovise samo o mojoj vlastitoj volji. A gore navedena tri su jedini dovoljno snažni.
Post je objavljen 01.07.2008. u 12:19 sati.