Došla mi je jedno jutro u sunčevim zrakama i bljesku osmijeha. Bila je tako mala i krhka. Pitala sam ju o ružama. Rekla sam joj kako su mi govorili da moram gledati ruže kako cvatu, jer ako ih ne vidim - to je jednako kao da nisu procvale. Pitala sam ju kako da nađem te ruže koje ću vidjeti kako cvatu svaki put, da ne propustim nijednu.
Rekla mi je da ju moram sama stvoriti.
Iduće jutro, pokazala mi je trnoviti grm kako raste pod mojim prozorom. Svakog je dana bivao sve veći, a pupoljci su bili sve crveniji, Ona je bila sve veća zajedno s grmom i smijala se glasno, kao stotine zvončića. Shvatila sam da samo ja vidim ružu i da ju samo ja gledam kako cvijeta i svakog dana sam i ja bila sve sretnija jer moje ruže neće ostati neprocvjetane.
Ruža je procvjetala i nastavila rasti, uskoro je prekrila cijelu kuću, opet sam ju samo ja vidjela. Bila je to najdivnija ruža ikada, crvena poput krvi, latica poput baršuna.
A onda se Ona razboljela. Nije se više smijala, nije više pričala, samo je ležala ispod stabla ruže i uzdisala u samo njoj znanoj bolesti. Samo je jednu stvar ponavljala u svom umiranju, dok je sjena rasla u njoj - nije bitno vidjeti, bitno je natjerati da se vidi, jecala je. Nemoćna i slomljena, ubrala sam jednog dana tucet ruža i stavila ih u džep. Kako sam koga videjla taj dan, bacila bi mu tu samo meni vidljivu ružu u kosu, džep kaputa ili na sjedalo neznančeva automobila. Nisam ih više htjela, jer su meni sad značile samo bol. Vrativši se kući, vidjela sam kako je bolje.
Nastavi djeliti, natjeraj druge da vide, rekla mi je umorno i zaspala.
Nabrala sam sve ruže, dala ih svakome, posipala ih po cesti i vratila se opet kući. Ruža je bila još veća, cvijeća još više, a ona se opet smijala.
Onda sam shvatila. Ako ruže procvjetaju samo za tebe, nema koristi od tog cvijeta i koliko god on lijepo mirisao, toliko je to miris smrti.
Prošle su godine i ja sam odrasla. Iako, još sam u sebi dijete, još nosim svoju nevidljivu ružu. Ona je odavna otišla, rekla mi kako druge treba naučiti ono što ja odavna znam.
Hodala sam tako s jednim djetetom kraj sebe, divila se otvorenim očima tog još malog stvora dok se igralo sa vilama i faunovima. Hodali smo tako dok ono nije ispustilo krik oduševljenja i prstom pokazalo u daljinu.
Kako predivne ruže, ciknuo je taj anđeo.
Stotine, tisuće crvenih ruža prekrilo je sve, a samo ja i anđeo smo ih mogli vidjeti.
Ona. Njeno ime je bilo Sreća, živjela je u svakoj ruži, a ja sam ju dala drugima.
Stotine, tisuće baršunastih ruža.
Post je objavljen 30.06.2008. u 21:42 sati.