Na zelene je travke zime blage prosula.
Kao zemlja kišna, usne drhte meke,
Kajsije nedozrele bistra rosa osula;
Oči bjehu zvijezde, nebesko-daleke.
Bijelo lice pokrila crna je koprena.
Uspavanu dragu zalud vjetar budi.
Otpuhao i maramu, tanku kao sjena;
U grob dubok bacili je ljudi.
Pustili je nisu neka spava mirno!
Spokoj traži mala predvorjima uma.
I u smrti ljubav čedu zvuči divno;
Pepel plavi progutala čarobna je šuma.
Post je objavljen 30.06.2008. u 06:48 sati.