Petar i Pavao su po prirodi različitog karaktera, ali su identični u ljubavi prema Kristu i prema Crkvi. Obojici se mijenja ime: Šimun će se zvati Petar, a Savao će se zvati Pavao. Obojica susreću uskrslog Krista: Petar na obalama Jordana, a Pavao na putu za Damask; zavedeni su Kristom i za njega daju svoj život kao mučenici u Rimu. Dvojica svetaca koji, možemo to tako reći, nikada ne miruju; ljudi kao i svi mi, sa mnogim slabostima, strahovima, sposobni izdati, ali koji se potpuno pouzdaju u Isusa, a on se uzda u njih. Petar će ponoviti triput svoju ljubav za Krista, a Pavao će bezbroj puta ponavljati kako je on, progonitelj, milošću postao apostol, učenik Kristov.
Govoreći o Petru i Pavlu možemo govoriti o njihovoj veličini i svetosti, ali možemo i o njihovim slabostima i grijesima, no s koje god strane krenuli, uviđamo da je u biti ista stvar – upravo je milosrđe i dobrota Gospodnja ta koja mijenja njihova srca od grešnika u velike svece, a njihova je ljubav prema Gospodinu toliko strastvena da daju svoj život za njega.
Petar je toliko puta pokazao svoj karakter, svoju slabost, poteškoću u razumijevanju Isusove volje i riječi. Prisjetimo se trenutka kada mu Isus kaže: „Odlazi od mene sotono!“. No, ipak svoju ljudskost i slabost najizrazitije pokazuje u trenucima Isusove muke. On koji je rekao „i ako te svi napuste, ja te neću napustiti nikada“, u strahu pred jednom služavkom koja ga je prepoznala triput zaniječe i kune se da poznaje Isusa. Jadan Petar! Ali upravo u tim trenucima Isusov i Petrov pogled se susreću, te Petar kuša milosrđe i pušta se u spasonosno krilo Kristovo.
Nakon uskrsnuća, Isus ispituje Petra triput o tome da li ga ljubi, a Petar tada zna pravi odgovor – Ti znaš da te ljubim. Petrov život je unatoč mnogim poteškoćama i slabostima prepun ljubavi prema Kristu, čiji vrhunac doseže u progonstvima i patnjama koja su okrunjena mučeničkom smrću. A Pavao, uvjereni farizej i progonitelj kršćana, on koji je sudjelovao u mučeništvu sv. Stjepana, dopušta da se njegovo srce obrati i promijeni njegov život od susreta s Kristom.
Njegovo obraćenje koje se dogodilo na putu za Damask, samo je početak velike misije u kojoj troši svoj život za druge, sve do trenutka u kojem potvrđuje „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov dolazak.“
Tako su slabi ljudi, grešnici i obraćenici dali život za Gospodina i postavili temelje kršćanske zajednice – Crkve, koja će se proširiti po cijelome svijetu. Ni mi se nikada ne trebamo obeshrabriti pred slabostima, već trebamo uvijek imati pred sobom figure Petra i Pavla, dvojice toliko različitih ljudi, koji zajedno osiguravaju jedinstvo Crkve.
Petar je stijena na kojoj je Krist želio sagraditi Crkvu i njemu su povjereni ključevi Kraljevstva, dok je Pavao prozvan apostolom naroda jer je kao zaduženje dobio propovijedati evanđelje do na kraj svijeta.
Na današnji dan pozvani smo obnoviti svoju vjeru u Boga i u Crkvu i iznova ju postaviti na već dobro poznate temelje.
U vjerovanju molimo ovako: „vjerujem u jednu crkvu, katoličku i apostolsku“ – upravo u Crkvi imamo autentičan odnos s Kristom, jedinim spasiteljem; i s Bogom, Ocem, kojeg nam je Krist objavio. Danas smo posebno pozvani promišljati o našoj aktivnoj prisutnosti i odgovornosti u Crkvi, da bi uistinu mogla biti sve više jedno u sebi, a misija u svijetu. Pozvani smo surađivati sa svetim Ocem u ljubavi prema mnogim siromašnima na zemlji, kojima trebamo prenijeti konkretan znak Božji, a to je ljubav i providnost.
Neka nam svima ovaj poziv bude poticaj da izađemo iz vlastitih oholosti i zatvorenosti, te se otvorimo potrebama drugih slijedeći primjer svetih Petra i Pavla koji su u ljubavi prema Gospodinu i bližnjemu uspjeli nadići vlastite grijehe i slabosti.
Krešimir Dajčman
Post je objavljen 29.06.2008. u 22:00 sati.