"Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona.Grijeh moj,
duša moja.Lo-li-ta: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce
da bi na trećem lupnuo o zube.Lo.Li.Ta.
Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara
visoka s jednom čarapom na nozi.U hlačama je bila Lola.U školi
je bila Dolly.U formularima je bila Dolores.Ali je u mom zagrljaju
uvijek bila Lolita."
"Annabel je bila, kao i autor, miješanog podrijetla-u njenu
slučaju, engleskog i nizozemskog. Sad se mnogo sabije sjećam crta
njena lica nego što sam se sjećao prije nego što sam upoznao Lolitu.
...
Dopustite mi stoga da se u opisivanju Annabele ograničim na
šturu napomenu da je bila bajna djevojčica, nekoliko mjeseci mlađa
od mene.
Isprva smo Annabel i ja razgovarali o nevažnim stvarima. Ona je
neprestance grabila šakom sitan pjesak na plaži i prosipala ga kroz
prste.Umovi su nam bili podešeni s umovima pametnih evropskih
žutokljunaca iz našeg doba inaše okoline, i sumnjam da bi se mogla
otkriti kakva individualna nadarenost u našem zanimanju za broj
naseljenih svjetova, teniska natjecanja, beskonačnost, solipsizam i
i slične predmete.Nježnost i krhkost mladunčadi budile su u nama
iste snažne i bolne osjećaje. Ona je željela biti bolničarka u nekoj
gladnoj zemlji, a ja sam htio biti glasovit špijun.
Najednom smo se zaljubili jedno u drugo-ludo, nespretno,
bestidno, bolno, rekao bih i beznadno, jer je naša pomamna težnja
da se uzajamno posjedujemo mogla zadovoljiti jedino tako sa svako
od nas upije i usvoji i najmanju česticu tijela i duše onoga drugoga,
a nismo mogli naći mjesta ni da se obljubimo, ono što djeca iz
gradskih jazbina ronalaze bez po muke."
"Ostavio sam za kraj kazivanja o Annabeli opis našeg prvog
neuspjelog sastanka. Jednom kasno navečer ona je uspjela izigrati
opaku budućnost svojih roditelja. Smjestili smo se u guštiku nervoznih
mimoza tankih listova iza vile, na ostacima niska kamena zida. U
mraku, kroz nježne stabljike, nazirale su se arabeske osvijetljenih
prozora vile, koje bih danas, ovlaš retuširane raznobojnim tuševima
čuvstvenog sjećanja, usporedio s igraćim kartama (djelomice i zato
što je neprijatelj ondje igrao bridž). Ona je podrhtavala i trzala se dok
sam je ljubio u kut poluotvorenih usana i u vrelo uho. Roj blijedih
zvijezda sjao je iznad nas kroz obrise dugih listova-taj trepavi
bezdan činio se isto toliko gol koliko i ona pod svojom tankom
haljinicom. Njeno se lice neobično jasno razabiralo na pozadini
neba, baš kao da je samo zračilo nekakvo slabašno svjetlo. Njene
noge, njene divne živhne noge nisu bile odviše stisnute, a kad
sam napipao ono što sam tražio, na njenu se djetinjem licu pojavio
nekakav zanesen i vilinski izraz, napola od boli, napola od užitka.
Sjedila je malo vie mene i, u svom usamljenom zanosu, pružala
mi usne sagibajući glavu drmovnim, tromim pokretom, a golim
koljenima mi hvatala, stezala šaku i ponovo je opuštala. Uzdrhtla
usta krivila su joj se od gorčine nekog tajanstvenog napitka i
primicala se mom licu predišući ovlaš. Nastojala je ublažiti ljubavne
muke tarući grubo svoje usne o oje, pa bi se najednom
odmakla zabacujući naglo kosu, a onda bi se opet privila uza me i
dala mi da se napajam na njenim otvorenim ustima, dok sam joj ja,
velikodušno spreman da joj podarim sve-svoje srce, grlo, utrobu
-davao da drži u svojoj nespretnoj šaci žezlo moje strasti."
"Ali onaj čestar mimoza, zvjezdana maglica, drhtavica, vatra, medljika
i moja muka ostadoše sa mnom, a djevpjčica s preplanulim nogama i
plamenim jezikom neprestano me od tada progonila-dok se nisam
napokon, nakon dvadeset i četiri godine, oslobodio njenih čari
uskrsnuvši je u drugoj."
V.N
pa*pa
Post je objavljen 29.06.2008. u 12:08 sati.