Marketing
Kad stvar krene ukrivo
Danas nije baš moj dan. Sve mi ispada iz ruku, a i uspjela sam se priklati. I to po nozi. Slučajno.
Planirali smo za danas Terme Erding. Jedno fino i odlično uređeno mjesto gdje se uvijek jako dobro osjećamo. Nabavili pingvinima krilca i naočale za ronjenje. Cijeli komplet ko grom, čak sam i specijalnu torbu kupila za tu prigodu da nam stane tri tone pinkleca. Dva dječja bademantla, 4 velika ručnika za plažu, nekaj sitno za gricnuti i ponešto za gucnuti. Japanke za nas, klinci ionako švrljaju radije bosi. Sve je čisto i izribano, zapravo nema potrebe ni za našim japankama ali nek se nađu makar za pod tuš. Hrpu pribora za pranje i izribavanje. Klasika, ne.
Sve sam fino upakirala, složila i torbetina je spremna čekala da se spinklamo. No prije pokreta je valjalo nahraniti gladne ptiće da mi ne počnu cviliti čim dođemo. Ima i tamo restorana i svega ali čemu kad se može i doma jesti bez dodatnog stresa i moljakanja na licu mjesta da se sve pojede, ne pika brata vilicom pod stolom, ne proljeva po podu, ne šuta majku u potkoljenicu i još stotinjak sličnih gluposti. Dječaci su izjavili da bi oni krumpire i meso i Nyima je naručio još i salatu od paradajza. Blago meni. Najviše na svijetu volim pržiti pomfrit na plus 300 u kuhinji sa gomilom muha koje su uletile još jutros kad sam otvarala vrata na terasu da se spase nadolazeće vrućine, a onda se iz nekog razloga stacionirale u kuhinji. Pobila sam dobar dio ali nešto lukavijih se sakrilo po visećim ormarima i vrebalo me iz prikrajka.
No dobro, nije to neki problem, pomfrit se ionako sam prži, za to mu moja pomoć ne treba, meso sam nasolila, to su mali svinjski krmenadlići, taman svakom po jedan, još sam i kost maknula da bude brže gotovo. I naravno, zasjela za komp, a i kamo da čovjek zasjedne po toj vrućini. I krenula uređivati boxove na blogu, baš sam našla kad ću. I trt mrt, zaboravila te nesretne krumpire. I onda ih se sjetih i trk, a oni već sasvim propisno dobili krasnu narančastosmeđu koricu i ja brzo digla tavu da prekinem prženje i sa tavurinom u jednoj ruci balansirajuić po uskom prostoru dohvaćam cijediljku za krumpire i usput srušim sa njom neke čaše koje su iz nepoznatog razloga tamo stajale koje se u padu sudare u zraku, razbiju i jedna od njih mi padne na potkoljenicu i ostavi šest centimetara dugačak krvavi trag.
Nadam se da će do sutra koliko toliko se zatvoriti taj šav, pa da ćemo ipak moći na bazen jer klinci o tome pričaju od nedelje do nedelje. To im je uz bicikle i formule na električni pogon na jednom zgodnom mjestu nadomak šume, najmilija zanimacija. Ko će ih preživjeti sad kad su se pak pokvarile formule jer napasne majke kad im autić proguta euro samo kaj ga naopak ne okrenu da se dočepaju izgubljenog blaga. Dugo već nisam vidjela tu količinu snage krivo usmjerene. No da, o tome slijedeći put, a i popratiti ćemo to slikama.
Ova bubamara je bezopasna, nije me napadala, čak štoviše, pozirala je. Mora da joj preci nisu iz Transilvanije 
Post je objavljen 28.06.2008. u 21:50 sati.