Ma koliko bilo tesko priznati,osjecam se izgubljeno I bespomocno.Taj nemir koji vec danima prozima moje bice, lomi I onu zadnju liniju otpora.Postaje svejedno,probuditi se ili zauvjek zaspati!I nije me briga!Prestala sam vjerovati u cuda.Pomirena sa realnoscu,ravnodusna vise ne mogu sacuvati ni samu sebe!
Usidrena u luku zaboravljenog vremena,moje sidro sve dublje tone u mulj.Talasi duse razbijeni u greben zivota,mrtvi osjecaji na splavu samoce.Nestajem!I zar je vise bitno ko je kriv ovom propadnju,jedno juce ili tek pomisao na ono sto je moglo da bude sutra!.Na ivici ponora izgovaram posljednju molitvu!Sve vise je bola,stjerana u kut,pogleda prikovanog za daljinu.Nema spokoja.Nemirne sjene igraju posljednju prestavu na zidu sjecanja.Sve bitke moga zivota su izgubljene!
Bilo je vrijedno i ako sutra ne osvanem!Jer...Previse te volim,andjele moj!
Post je objavljen 28.06.2008. u 10:24 sati.