*samotna (prva)*
Ona osjeća ljubav
ali nije voljena.
Ona sama korača pustim ulicama
sama broji milionite korake samoće
sama.
Sjedi na stanici i čeka tramvaj
kiša je davno pokrila njenu kosu
kiša je davno pokrila sve njene nade
da če je neko pronači
zagrliti
zavoljeti
povesti kući i ostati sa njom
do kraja vremena.
Sjedi sama u tramvaju
spuštenog pogleda broji
fleke na svojim čizmama
gleda bijele dlanove
krpicom suši vlasi kose.
Dolazi kući
zelenilom iz oćiju promatra sobe
sve je isto
stoljećima
stavlja slušalice na uši
i umire do sljedećega dana.
Jutra sviću svima
njoj sviće samoća
umiva se hladnom vodom
čisto lice nema ko da dodirne
pere zube
bisere nema ko da gleda
veže kosu u rep
kosu nema ko da gladi.
*samotna (druga)*
Novi dani se rađaju
nova čekanja tramvaja
nove samotne suze
nove natapajuće kiše.
Ne želi ustajati sama
ne želi grliti jastuk
jecati na prozoru
vrištati u nebo.
Želi biti zagrljena
da joj kosa odmara na nečijim dlanovima
da njene usne neko sniva
da za njenim dodirom neko žudi.
Milioniti povratak sa posla
nebrojeni izbrojani korak
ulicama čije nebo ne gleda
hodi ka stanici koja vodi njenom bezživotu.
Ovog puta ne čeka sama
neko sjedi na stanici
olovkom crta stabla
spuštene glave
skrivenog lica.
Ona se trese
osjeća nešto što je mislila
da je osjećati zaboravila
njene se zjenice šire
desna šaka grči
prilazi mu
sjeda pored njega
zelenim pogledom promatra papir
pokušava izustiti pozdrav
usne se ne otvaraju,
pokušava izustiti ime
jezik je odavno zapleten.
Sa bolnom grimasom na licu
razmiće usne u dnevnu svijetlost
i ljepotu jutarnjeg pjeva:
"Ja sam ******, i koraćam ovim ulicama
zatvorene duše i zatvorenog srca".
On podiže pogled
vrača papir i olovku u torbu
nesiguran u sljedeći potez
okreće pogled prema njoj
smeđe oći su je presjekle
poklanja joj osmijeh
stavlja ruku na rame i progovara:
"Ja sam Adnan, i moje oći otvaraju dušu".
Post je objavljen 27.06.2008. u 22:57 sati.