Neki se dan našem premijeru Ivi Sanaderu otela rečenica da su prošla lijepa vremena. Bilo je to povodom svih mogućih poskupljenja koja, naravno, srozavaju životni standard na afričku razinu. Začudo nije ponudio suze, krv i znoj da se ovo jadno društvo izvuče iz ambisa u koji ga baciše upravo taj Sanader i njegov pokret otpora pučkom blagostanju u koje se blagostanje zaklinjao njegov Otac Nacije.
Nedugo iza toga, 25. lipnja, povodom Dana državnosti održana je u zagrebačkoj katedrali svečana misa na kojoj je kardinal Bozanić prozvao Vladu Ive Sanadera da se radi ulaska u Europsku uniju ponaša podanički, a to vjerojatno srozava dostojanstvo Hrvata i svih ostalih građana Hrvatske. Sanader je prokomentirao taj dio propovijedi nedosljednog kardinala riječima kako je on bio na toj misi i da je njegov sud za umjetnički dojam propovijedi - kako je kardinal Bozanić očito mislio na nekoga drugog (!?)
Što je premijer radio na toj misi ako nije mogao shvatiti na koga se diže kletva potpuno je razočaravajuće. Sanader zna i bolje. Ako je uvjerenja da je ovaj narod glup, onda je glup on. Ovaj narod je smožden, ovoga časa nemoćan, ali se lagano diže. Osjeća to ova vlast i premijer, pa su stoga nervozni. Ovako su nervozni bili i u predizbornoj kampanji kada ih je spasio sam Milanović, ali je za HDZ i dalje ostao nečastivi, a doći će im glave ubrzo, nadam se. Ovo: „doći će im glave“ je samo figurativno da me netko ne bi optužio da potičem mržnju i linč. Jer vidite, danas više nikoga ne smijete ni pljunuti, a da se ne naljuti i krivo ne protumači.
Što je mislio Sanader s onim „prošla su lijepa vremena“ nije teško pogoditi. U prošlim vremenima svi smo bili zaposleni, svi smo imali besplatno školovanje, besplatno zdravstveno osiguranje, imali smo ispravan sustav vrijednosti, sigurnost i gotovo beskamatna dva kredita za izgradnju obiteljske kuće; jedan u firmi bez kamata, a drugi u banci s dva posto kamata bez devizne klauzule. Ondašnja država s dvadeset milijuna ljudi bila je zadužena dva puta manje od današnje s četiri milijuna stanovnika.
Sjećate se kako je ondašnji predsjednik SIV-a Ante Marković pokušao uvesti neki socijalistički kapitalizam za koji je rekao da je to onaj u kojemu opstaju samo firme koje pozitivno posluju, a gubitaše u likvidaciju, sjetimo se ekonomista Branka Horvata koji je u ekonomskoj krizi srušio politički ukaz da se smanje investicije, jer je znao da se samo investicijama (opravdanim) može prebroditi kriza. U tom samoupravnom „mraku“ progledao je i Radimir Čačić koji je privatizirao svoju firmu i pozitivno poslovao premda je bio na meti tadašnjih protivnika privatnih poduzeća. On se kao poduzetnik obogatio u onom društvenom sistemu svojim radom i sposobnoćšu, a nije čekao da mu vlast pokloni društvenu vrijednost koju je stvorio radnik. Bez obzira na njegov politički stil bio bi idealan za ministra gospodarstva jer zna posao i nije poltron.
Sjećate li se naše industrije! Rade Končar, Đuro Đaković, Jugoturbina, Jugoplastika, Prvomajska, Željezara Sisak, drvne industrije, brodogradnje. Što je od toga ostalo danas. Go' nježnik.
A zašto se sve to urušilo?, postavlja se logično pitanje. Globalizam, kapital koji se smrtno bojao komunizma kojega je proklamirao sam Isus Krist. Jedino pravo otajstvo kršćanske vjere, pa i svake druge vjere uglavnom, je komunizam. Razlike među ljudima ne smiju biti ogromne pa stoga ne može biti vjernik ni jedan hrvatski političar, ne mogu to biti ni hrvatski „tajkuni“, ali ni veliki dio klera koji kalkulira sa „svojom“ imovinom kao da su ju zaradili na žuljevima. Ne mora se novo uređenje zvati komunizmom, ali ne smije biti kapitalizam, mora voditi brigu o čovjeku, mora biti socijalno. Ne smiju se školovati samo bogati i ne smije se zdravlje kupovati novcem. A radnik mora biti adekvatno plaćen. U kunama, a ne u bonovima.
To je htio reći prvi čovjek hrvatske Vlade, to jest - premijer.
Post je objavljen 29.06.2008. u 07:00 sati.