Primijetih kako sve rjeđe pišem o sebi. Možda polagano pronalazim svoj mir. Mir usred mržnje, s podrugljivo-ogorčenim osmijehom što ne priznaje slabost niti suosjećanje, već se ceri slaveći uspjeh. Uspjeh! Smatram se čudovištem, svjestan ironije koja leži u mome zasada nepobjedivom moralu, jer mislim da imam još dobrote. Znam da je imam. Nastojim ne činiti zlo; režim najčešće iz obrane, ili na glupost. Neću se opravdavati za učinjeno, znam da nisam zao i bezobziran poput njih, makar se povremeno takvim činim. Demoni se gnijezde u izgradnji naravi kojoj sam već dugo težio kako bi mi podarila slobodu i moć nad žalošću, izazvanom empatijom kakva samozvana ljudska bića nerijetko tjera na porugu iako nije smiješna. Idem, pogrebna povorka žuri za lijesom, na sprovod moje ljudskosti. Bit ću čudovište, s većim moralom od vašega, ali stoga s više prijezira za vaše greške.
Nathanael von Vesanus
Post je objavljen 06.05.2008. u 20:35 sati.