Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/malaanja

Marketing

Pesimizam + optimizam = realnost


Jednom davno Blaženi Alojzije Stepinac je rekao : "Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo da nas je Bog pohodio u ovako teškim jadima. Ljudi postaju krajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše, svojstvo da možemo birati između pesimizma i optimizma, svojstvo da između toga odaberemo realnost“.
Što zapravo znači riječ OPTIMIZAM,PESIMIZAM,REALNOST?
Optimizam – je pozitivno shvaćanje i gledanje ljepše strane svijeta oko sebe.Smatra se da je poznati filozof Gottfried Leibnitz pobornik i vodeći predstavnik optimizma.
Pesimizam – je suprotnost optimizmu i mračno shvaćanje i gledanje svijeta oko sebe. Tipičan predstavnik pesimizma smatra se filozof Arthur Schopenhauer.
Realnost – je gledanje i shvaćanje ovog svijeta kroz prizmu realnog stanja između pesimizma i pretjeranog optimizma.
Gdje zapravo mi (roditelji male Anje) sebe u svemu tome vidimo?
Vidimo se zapravo u dubokom realizmu iako nam neki pojedinci stalno pokušavaju nametnuti da smo mi zapravo u teškom pesimizmu.Da gledamo samo mračnu stranu odnosno da ne vidimo sunce na kraju tunela.
Jednom je naša draga prijateljica blogerica rekla : „postoje ljudi koji doista imaju životnu kalvariju i kojima male pozitive jednostavno nisu dovoljno pozitivne da bi ih usrećile, uslijed svih gadosti koje im život donosi“. No možda upravo iz te „male“ pozitive mi crpimo snagu za daljnje borbe. Naravno da nije sve tako crno kako izgleda ali naravno da nije ni sve bijelo kako se želi prikazati. I upravo zbog tog stanja krajnje mračnog tipa i krajnje svijetlog tipa čovjek mora izvući jednu realnu stranu života. Kada smo znali „kritizirati“ da gorivo opet poskupljuje, kada smo znali „kritizirati“ da nam cijene režija opet skaču, kada smo znali „kritizirati“ da nam cijene hrane divljaju nikako nam nije bilo prioritet gledati to sve kroz neku mračnu stranu već jednostavno gledati kroz jednu normalnu realnu prizmu.
Jer realno je da ako negdje moraš dati više negdje ćeš neku stvar morati zakinuti kako bi nadomirio onu skuplju. I upravo se to nama događa. Nekad ste mogli za puni tank goriva voziti dijete cijeli mjesec na vježbe a danas kad je gorivo enormno visoko za iste novce vozite dijete svega pola mjeseca. Ovo je naravno samo jedan primjer kojih na žalost ima stotinu.
Dakle ovo nije nikakav pesimizam ovo je stvarna realnost. Često uspoređujemo druge države Europe i njihove zakone i prava osoba s invaliditetom sa našim zaklonom i našim pravima.
Onda nam ljudi znaju reći: „pa onda odite van u inozemstvo ako Vam ovdje ne paše“.
Da se mi razumijemo, niti vani ne cvatu ruže i vani se invalidi bore za svoja prava no opet realnost je ta da u drugim zemljama Europske unije u koju se mi stalno guramo ipak osobe s poteškoćama u razvoju dobiju puno više nego mi ovdje. Evo samo jedan primjer, primjer invalidskih kolica. Od HZZ-o dobite doznaku u iznosu od 8 tisuća kuna a kad kupite još sve dodatne stvari za ta kolica (klin, pilote za glavu, pilote za trup, prsluk itd) kolica Vam dosegnu cijenu od 15 do 20 tisuća kuna (ovisi o proizvođaču odnosno dobavljaču).
Vani ta ista kolica ma koliko god ona koštala u kompletnu iznosu nadomiruje njihovo zdravstvo. Nadalje, ostatak invalidskih pomagala (pomagalo za kupanje, invalid.stolac, invalid. stajalica, hodalica, pomagalo za wc, invalid.auto sjedalica i slično) koja su neophodna za dijete s poteškoćama u razvoju sav trošak snose sami roditelji. Dok eto na primjer vani sva ta pomagala dobijete besplatno.Mi stvarno ne tražimo puno.Ne tražimo da nam oblače djecu.
Ne tražimo da nam hrane djecu. Ne tražimo da nam ih voze na vježbe, u vrtiće ili školu.
Mi samo tražimo onaj mali minimum od minimuma a to da nam osiguraju sva potrebna invalidska pomagala. Da nam osiguraju sve lijekove a ne da moramo po većinu lijekova odlazit u inozemstvo jer su tamo jeftinija. Da nam omoguće kvalitetno liječenje. Da li je to pesimizam? Ne, to je realnost, to je svakodnevnica roditelja djece s poteškoćama u razvoju. Kažu nam pa što želite, država Vam je omogućila da majka i dijete idu na rehabilitaciju u trajanju od 21 dana. Da i to je točno. Ali realnost je i ta da rehabilitaciju imate pravo iskoristiti samo jedanput godišnje, sve ostalo idete u vlastitom trošku. Pa Vas mi pitamo da li je tom djetetu dosta jedanput godišnje otići na rehabilitaciju? Da li je pesimizam kad kažemo da svaka tri mjeseca moramo odlaziti na komisiju i dokazivati djetetovu invalidnost?
Ne, to je zapravo realnost. Kažu nam da živimo u dolini suza a ne u dolini radosti.
A mi im kažemo da zapravo živimo u dolini REALNOSTI.
Svjesni smo i sami da je danas puno bolje nego prije dvadeset-trideset godina.
Ali svjesni smo i da se stalno guramo u tu Europu a miljama smo još uvijek daleko od nje.
Naravno da se i mi znamo veseliti. Svaki Anjin osmijeh i nas veseli, svaki Anjin novi pokret i nas veseli, svaki Anjin napredak i nas veseli ali realni smo i svjesni smo da je to isključivo naša zasluga zato jer smo uporni. Da smo ostali u totalnom pesimizmu ili kako nam govore u dolini suza danas nakon pet godina naša Anja još sigurno ne bi izišla is kreveta.
Zato kompletnu situaciju u kojoj se mi nalazimo i proživljavamo nikako ne bi svrstali u dolinu suza i pesimizma već jedino i isključivo u dolinu REALNOSTI.
Mi ne gledamo crno, mi gledamo realno.
Jer kako i sam starozavjetni pjesnik kaže : „crnih vijesti je bilo i biće ali su samo veliki znali što je potrebno kako čovjek ne bi upao u vječni pesimizam koji je razoran za osobu i okolinu a optimizam nije trik, nego opredjeljenje, temeljna opcija ali i dio naravi, zato budi čvrsto na zemlji, ne tuguj previše i ne veseli se pretjerano i uživaj u blagodati REALNOSTI“.



Post je objavljen 27.06.2008. u 12:22 sati.