Polikletov kopljonoša
Zamišljajući otok sreće Thomas Morus /engleski filozof 1478- 1535/ ga je nazvao Utopia, riječ koja je poslije postala pojam za neostvarive snove, sanjarije, za nešto kao "kula u zraku". Ja sanjam o umjeću svakodnevnog pokreta i tražim put, načine i objašnjenja kojima bih taj san pretvorila u, za čovjeka, ostvarivu realnost. Utopija o umjeću svakodnevnog pokreta, moja dugogodišnja sanjarija, je proizašla iz saznanja da je moje tijelo samo osjetilna varka o čvrstini materije, da je ono gibanje mojih untarnjih ustrojstava, preobražavanje jedne energije u drugu, a da je moja svijest o njemu vječni ples mojih emocionalnih stanja i njihovo ujedinjavanje s mojim spoznajnim umom. Postavši svjesna činjenice da je moja osobnost uvijek novi susret mog trenutačnog stanja sa skrivenim mogućnostima one još neotkrivene strane moje biti, počela sam drugačije razmišljati o pokretu i slobodi njegovog izraza. Misao o pokretu je postala vodilja na tom putu ka slobodi, utkana u doživljaj i osjećaj tijela, misao koja ga na taj način oslobođala lanaca nespretnosti i neugode njegovog doživljavanja. Sloboda, to je zov srca, a slobodno živjeti, želja svakoga od nas. Naše tijelo misli i osjeća te isto tako čezne za slobodom. Jedino ga mi sami, doživjevši sve pojavnosti u njemu ujedinjavanjem egoističnog, misaonog i emocionalnog uma, možemo osloboditi od, društvom i odgojem, nametnutih mu normi i običajne etike. Njegovu slobodu i ljepotu njegovih pokreta ostvarujemo poticajima, proizašlim iz njega samoga, vraćajući mu izgubljeni ritam, mijenjajući dinamiku, spoznavajući njegove tajanstvene sile, pokrećući svoje djelatne izvore snage i skrivene stvaralačke moći .
Naše tijelo, naš mozak i univerzum našega uma svojim zajedničkim radom nam omogućavaju snalaženje u prostoru. Uspravljanjem na dvije noge suprostavili smo se sili teže, ali smo u isto vrijeme postali i ovisniji o njoj. Živeći s njom mi znamo što je u odnosu na nju gore, a što dole, a zahvaljujući djelovanjima mozga i uma što je u odnosu na naše tijelo desno, a što lijevo.
Spoznavši našu ovisnost o sili teže, trebalo bi nam biti jasno da se pravilno držanje tijela ne ostvaruje naporom, nego suigrom energija gravitacije i energije koju sami proizvodimo pravilnom upotrebom svih dijelova tijela. Naš osnovni mišićni tonus je naše šesto čulo, nazvano propriocepcija, proizlazi iz djelovanja duboko u našem tijelu skrivenih osjetila. Osnovni mišićni tonus je uvijek prisutan i neprestana je potpora svrsishodnom izvođenju pokreta.
Mišići se u cijelom tijelu javljaju u paru, što znači, jedan savija ili približuje, a drugi ispruža ili udaljuje djelove tijela, jedni rotiraju zglob prema unutra, a drugi prema van. Jedan od mišića u paru uvijek stabilizira zglob dok drugi izvodi pokret.
Njihovim zajedničkim radom tijelo ostaje uspravno s vječnom težnjom ka istezanju kralježnice u visinu, koristeći se spiralnom dinamikom pokreta u njenim zglobovima.
Da bi osvijestili pravilno držanje tijela i osjetili da je ono jedan od uvjeta za ostvarenje umjeća svakodnevnog pokreta, trebali bi aktivnno, ali opušteno, sudjelovati u svim trenutcima njegovog nastajanja.
Pošto je svakodnevica okvir u kojem nastaje slika našeg života, trebali bi naučiti u njoj, bez nepotrebnog napinjanja mišića i preopterećivanja zglobova, svrsishodno djelovati.
Za mnoge je dugo stajanje na jednom mjestu mukotrpno i naporno.
Nepravilno i pravilno stajanje
Zamislimo si kako se naše tijelo ponaša kod dugog čekanja autobusa. Nakon obavljenog posla u gradu mi se žurimo kući i umorni, pogrbljeni i pomalo nestrpljivi stojimo na autobusnoj stanici. Minute prolaze, a tijelo odkazuje poslušnost.
Neumorna sila teže nas povlači stalno prema dole, mišići savijači tijela, u tim trenucima odgovorni za njegovu postojanost, se pri tome skraćuju
/ trbušni mišići, prsni i mišići prednjeg dijela ruke, stražnjeg dijela natkoljenice, te unutarnji rotatori kuka i ramena/.
U isto vrijeme se mišići, odgovorni za ispravljanje tijela i održanje uspravnog stava,
/leđni mišići, mišići vrata i te vanjski rotatori kuka i ramena/
svojim protudjelovanjem sve više napinju i slabe.
Tijelo se savija sve više.
Točka sile teže se pomiče prema van, tijelo gubi unutarnju dinamičku ravnotežu i postojanost, zglobovi su krivo opterećeni, rad mišića neravnopravno raspoređen, potrošnja energije nesvrsishodna, a umor u mišićima, kao konačni rezultat takvog stajanja, izaziva bolove u križnom dijelu leđa, u vratnom dijelu kralježnice, u ramenima i kukovima, noge otkazuju poslušnost, stopala peku i otiču, a autobus nikako da stigne.
Dočekavši ga, bacamo se na prvo prazno sjedalo, skraćujući još više, već skraćene, mišiće prednjeg dijela tijela, opterećujući još više kralježnicu i leđne mišiće, skupljajući ramena i kukove, glavom uvučenom među ramenima. Tako nepokretnima čini nam se da se odmaramo, da činimo dobro umornom tijelu i tako sve do izlazne stanice. Muke počinju, ponovo, ustajanjem. Leđa bole, prepone pucaju, glava tutnji, kod svakog uzdaha boli u prsima. I tako se vučemo do kuće, ograničujući pokrete, gubeći pri tome ritam i dinamiku pokreta, a bolovi rastu.
Šta napraviti da ne dođe do sličnih situacija, kako ostvariti spoznaju pravog osjećaja dinamične ravnoteže unutar tijela?
Moj koncept "Manu propria kineziterapija" je proizašao iz ideje o ostvarivanju umijeća svakodnevnog pokreta. Metode untar tog kocepta, koje još uvijek razrađujem, sam nazvala 4- D samopoimanje .
Četverodimenzionalno samopoimanje je nešto kao "konstruktivno mirovanje" pri kojem ležeći na leđima ili trbuhu doživljavamo i spoznajemo svoje tijelo i osjećamo pokrete u onim zglobovima kojih inače nismo svjesni. Pokušajmo taj spoznati osjećaj za tijelo u ležećem položaju pretvoriti u osjećaj za tijelo kod stajanja.
4- D samostabilizacija. Kada smo metodom samopoimanja spoznali postojanje malih zglobova i mišića u dubini našega tijela tada ih je moguće svjesno i pokretati. Stabilizacija u odnosu na tijelo i pokret ne znači mirovanje nego svjesno aktivno sudjelovanje u održanju našeg uspravnog stava.
4- D samomobilizacija
Četverodimenzionalna samomobilizacija izrasta iz samopoimanja i samostabilizacije. Koristeći se vježbama za balansiranje tijela usklađivanjem pokreta i proprioceptivnog pamćenja te kombiniranim vježbama propriocepcija i refleksni pokreti mi ostvarujemo konstruktivno stajanje na jednom mjestu.
Stajanje pri čekanju autobusa tako prelazi u tjelovježbu, koja pojačava naše proprioceptivno pamćenje i učvršćuje naš uspravni stav. Tako i dugo čekanje prestaje biti gubitak vremena jer svjesno trajemo i sudjelujemo u tom vremenskom odjeljku našeg života. Kada autobus stigne mi ćemo se s lakoćom uspeti u njega i svijesni svog tijela potražiti prazno sjedalo. U koliko su sva sjedala zauzeta neće nam biti teško, koristeći se dalje vježbama balansiranja, propriocepcije i refleksnih pokreta održavati dinamičku ravnotežu u jurećem autobusu na vijugavoj cesti do zadnje stanice. Poslije toga se i hod do kuće pretvara u ples na asfaltu.
Post je objavljen 27.06.2008. u 05:21 sati.