da.
ajmo okriviti za sve nedostatak čokolade.
al danas sam za doručak jela nutelu. nakon toga sam ponovo bila glupa. i razvijala svoje čudne veze.
znači, možda ipak nije kriva čokolada. a možda je pre kasno za povratak na normalu, pa čak ni ponovno uzimanje čokolade ne može pomoći...
uglavnomdim
danas sam bila s jednim od svojim "prijatelja". on je dobar. al FKT dobar. pre dobar za mene. toliko dobar da bih, kad bih bila s njime, konstantno imala grižnju savjesti. danas sam mu govorila kako smrdi i kako je pre nizak i vukla sam ga za rukav (ok, to je definitivno na samom VRHU ljestvice stvari koje iritiraju obične dečke), zatim govorila o tim drugim dečkima, a i dalje nisam iz njega uspjela izvuči nikakvu reakciju... kako taj čovjek podnosi sve, ali SVE one stvari koje sam, na teži način, otkrila da dovode moje ostale prijatelje do ruba ludila, razvezla sam se o mojim predimenzioniranim djelovima tijela, mojom žvakaćom koja zagađuje okoliš i pitanje dal su suze u pivu njene ili njegove.
išla sam u turbo limač po legiće. tj, vidjeti ih. s nakanom da ih kupim mnogo i gradim kuće. da sagradim, slikam, pa srušim. to mi se čini jednostavnijim od crtanja. zapravo, ne bih se pri tome toliko forsirala. bilo bi opuštajuće, dala bih oduška svojoj kreativnosti i bilo bi... oh, bilo bi divno.
eto.
to je jedna od mojih, trenutno, najpreciznijih i najviših ambicija.
ne samo da sam je izrekla njemu, nego sam je i napisala na JAVNOM BLOGU.
pitala sam jednog frenda/poznanika (koji ne spada među moje čudne veze, ustvari, neamo baš neku vezu) zašto je tako prokleto nezainteresiran za mene. da, to je zaista jadno, znam, ali nekako mi je ušlo u naviku biti izravna i... pa... jadna.
pitala sam jer taj moj f/p mene prilično interesira. jer, voli moju bivšu najbolju prijateljicu.
koja mi fizički ne sliči, ali imamo zaista dosta zajedničkog. i zamišljajući sve kao nekakvu seriju ili roman, znam točno gdje bih ih, oboje, stavila. ona je osoba u kojoj, ako nešto vidiš, vidjet ćeš i u meni.
bar sam tako prije mislila.
ona, baš kao i ja, ima neobične navike, razmišlja o sličnim stvarima i, kad bismo se svi ravnali po razumu, imale bismo iste stavove.
ali cijelo vrijeme imam dojam da je snažnija.
i jest.
ja sam trampavija i nesigurnija i izgubljenija koliko god se ona predstavljala likom humoristične serije.
i mislila sam, to je to.
njoj sad nisam simpatična. iz istog razloga zašto me prije voljela. zbog svega što jesam. to mi je tako neshvatljivo i najradije bih vrišlala i pričala o tome bez prestanka sve dok se ne prosvjetli i shvati da sam to još uvijek ja. ista ona ja koja joj se sviđala.
iritantna sam.
znam to.
iritantna sam i samoj sebi.
ne podnosim se.
jedini koji vidi nešto u meni je budala, ali doslovno. predobar, preskroman, prejednostavan. žao mi je. i ja nekako uvijek zapnem za ljude koji me ne fermaju.
osobe o kojima želim znati više, njih ne zanimam uopće ( kao taj moj p/f, za kojeg je jedina osoba za koju želi da zna stvari o njemu je ta moja bivša b.f., koja je uvijek draga, ali, što se tiče njega, nema potrebu za dodatnim informacijama ),
a dečko kojeg volim, on tvrdi da voli mene ali me nikad nije pitao za moje mišljenje niti o čemu, nikad me nije pitao o mojem ukusu, o mojim snovima, mojim težnjama, općenito bilo čemu što se zbiva ispod površine. pita me kako je bilo taj dan u školi, jel se situacija sa mojim prijateljicama promjenila i dal imam mengu.
kad sam, nakon prvobitnog šoka, shvatila kakva me komunikacija neizbježno slijedi, smjestih se na tu razinu i tamo ostadoh sve do dan danas.
teško je s njime jer je njemu teško. pati i šuti. voli me kao Kaićku koja voli Daily Fresh i mnogo cmizdri i stalno želi nešto od njega, bilo to da "čuje njegov glas" pa se preko telefona razveže o nekoj stvari koju je napravio pred neznamkolko tjedana ili da je ljubi cijeli dan i noć, da se nikad ne odmori, da zaradi muskulfiber od prstenjačenja i, naravno, zakasni na bus.
kao uvijek.
mrzim osjećaj da mu svijest o nečem dubljem niti ne treba, te da ne laže kada kaže "volim te", ali to je svejedno nešto vrlo daleko od moga poimanja ljubavi.
kako bih zaboravila na to idem do svog, sada, najboljeg prijatelja.
divan, kršan mladić. moja prva ljubav, moj ex friend, ex foe, pa opet frend. toliko zadovoljan sobom da je cijeli svijet ljepši i nije mu teško hodati "sunčanom stranom ulice", čak i kada zagusti. i ne kažem da je to loša stvar. tako zadovoljan on je sretan, slobodan, i neovisan o drugim ljudima.
neovisan utoliko da oni neće ni na koji način utjecati na njegovu sreću. on će uvijek biti dobro- bez vas ili s vama. čak i ako ste mu najbolja prijateljica.
treća osoba do koje ću otići je dečko kojeg sam već spominjala. da, onaj dobrica. moje rame za plakanje, moj "emo" brat, moj ex frend s povlasticama, moj ex pravi dečko, moj frend (s povlasticama?).
samnom će razgovarati i on najvećim besmislicama, a da ne počne zijevati. slušat će me kako govorim da sam debela iznova i iznova, i uvijek neumorno ponavljati kako sam prekrasna, bez gubljenja živaca. svidjet će mu se na meni bilo što, samo zato što sam to ja, Kaićka. voli me ne usprkos mojim manama već zbog njih. ako ga izvrjeđam, pustit će da se odbija od njega ili će mi povjerovati. biti će moja igračka samo kako bi bio MOJE bilo što, umjesto da mi se usprotivi i pokaže da ipak nije samo skroman, nezahtjevan, inferioran- netko bez vlastite volje i strasti.
eto.
znam, neizmjerno sam nezahvalna. znam. VIDIM u napisanome.
ali... jebiga.
to su praznine.
one jesu, po svojoj definiciji, zajebane.
da napokon dovršim.
kad sam tog frenda/poznanika pitala zašto je tako prokleto nezainteresiran za mene, odgovorio je da je to vjerojatno jer igram s otvorenim kartama.
e, TO JE BOLJELO.
i totalno istinito.
postoji li IJEDNA uloga bez mane?
ne, ozbiljno, postoji li kompromis? mogu li biti toliko "široka" djelima kao i mislima, a i dalje ostati tajanstvena?
...
mogu li ostati bar decentna?
prešla sam granicu.
zlo mi je od mene same. postala sam prototip osobe koju sam gledala sa sjajem u očima, i , kako to i obično bude, saznala da BITI ta osoba nije tako blistavo. bilo bi lakše kad bih imala nešto za što mogu reći: "e, da, takva sam ja."
ali znam da nisam.
znam da mogu birati i da se mogu mijenjati do neprepoznatljivosti.
mrzim što je sve u mojoj glavi.
želim nekoga ili nešto da me odvede, da me spasi od mojih misli i stvari koje sam napravila. da me dovede u vječnu ekstazu.
heh.
zvučim kao ovisnica.
jer ja to jesam.
u duši.
a sad kad nema čokolade....
sad treba naći nešto drugo o čemu bih bila ovisna.
Post je objavljen 27.06.2008. u 02:23 sati.