Pišem…
Bila je ponoć kad je zec pao sa neba. Potmulo, mekano; podižući oblačić prašine. Iz visine čuo se razočarani jauk vučice.
Podigao sam za stražnje noge još toplo, mlohavo tijelo. Krv je tekla iz ušiju glave razbijene o kameni odbojak. Visoko je. Previsoko.
Ogulio sam i očistio nenadani dar. Razgorio vatru. Tako sam bio ponosan što sam dovukao kantu vode prije mraka. Ubrzo je u kotliću veselo krčkao gulaš od zeca i korijenja. Ležao sam i gledao kako se iskre miješaju sa zvijezdama razgaljen mišlju o obilnom doručku.
Post je objavljen 26.06.2008. u 20:05 sati.