Nekoliko godina nakon sto joj je srpska vojska jula 1995.u Srebrenici pobila cijelu porodicu,heroina Hatidza Mehmedovic vratila se da zivi na mjestu stravicnog zlocina.Cesto bi na pitanje zasto je ponovo nogom krocila u dolinu smrti kratko odgovarala."PROSLOST JE MOJA BUDUCNOST".
I bila je.Tragedija ju je pokrenula da zajedno sa jos nekoliko zena koje su dozivjele slicnu sudbinu osnuje Udruzenje
"Srebrenicke majke".Svakodnevni susreti sa dzelatima,prijeteca pisma koja je zaticala na pragu opustosene kuce u kojoj je zivjela,pogledi mrznje i prezira koji su je kao sjena pratili kad god bi se zaustavila pored potocarskog mezarja,nisu je sprijecili da istraje na putu pravde,istine i pomirenja.Smatrala je da je to najmanje sto moze uciniti za ubijene sinove i zivotnog saputnika,ali i sve druge nevine zrtve stravicnog pokolja iz ljeta 1995.godine.Bila je to svjetovna misija koja joj se nametnula kao moralna i ljudska obaveza.
Stoga ju je i uvrijedila vijest da ce 13 godina poslije biti nagradjena Srebrenickom poveljom,koju svake godine 11.jula reisu-l-ulema Mustafa efendija Ceric urucuje borcima protiv genocida,promotorima mira i tolerancije u cijelom svijetu.
Srebrenicka heroina ovog priznanja javno se odrekla.Kao i svih"humanista"koji se Srebrenice sjete jednom godisnje.Ili u najboljem slucaju,dva puta.Ako je u toku izborna godina.
Post je objavljen 26.06.2008. u 16:02 sati.