Živim iz dana u dan kao da mi je posljednji...za svojih samo 16 godina proživjela sam i prošla čuda...mnogo toga mi se izdogađalo u posljednjih 5 godina...sakupilo se dosta različitih osjećaja, nevolja i nesreća, boli, patnje, tuge...sve mi se u glavi izmješalo...dogodila se jedna velika strka...često sam razmišljala o suludim stvarima...javljale su mi se crne misli....postavljala sam si neobična pitanja...to sve potaklo me na nešto...katastrofalno..više nisam mislila na ništa...nego samo kako i gdje da skončam svoj život..
...19.5. negdje oko pola 2...dok sam sve naučila...krenula sam spavati...pošto sam nekoliko posljednjih dana bila u depresiji...krenula sam piti tablete...bila sam izvan sebe...napisala pismo i legla...osjećala sam kako mi se na kraju tunela gasilo polagano svijetlo...bilo je sve dalje i dalje...već sam jednim djelićem prošla na drugi svijet...kada sam se već pomirila s tim i spremila na suočavanje s dragim Bogom...netko se pojavilo...baila je to moja frendica koja mi je spasila život...sve se činilo kao jedan veliki san..no, to je realnost...znam da je velika grješka šta sam to radila...jer je bilo rješenja, jer uništavanje vlastitog život je jedna VELIKA glupost...ima 1001 izlaz..sad dok se sjetim....nisam ponosna šta sam to uradila, sramim se toga...svi imaju svoje žute minute, pa tako i ja...sad samo mogu reći s ponosom da sam preživjela vlastitu smrt..cijeli život ću biti zahvalna frendici što mi je spasila život...i naravno i dragom Bogu...koliki ljudi bi sve dali da mogu živjeti, a ja sam si htjela oduzeti život..NIKAD VIŠE...
Post je objavljen 26.06.2008. u 11:55 sati.