...da pišem?o čemu? kako sve propada prebrzo,još bi se pomirila s tim da stvari teku svojim redom,da se moj svijet ruši samo jednom dnevno..ma nemoguće..kome da uopće lažem da je sve ok?nitko me ne sluša..izgubljena između tišine i sjenki vlastitog postojanja..želim buku..da osjetim da sam živa...neću razmišljati o njemu..to je samo još jedna stvar koja me rasplače u trenutku...gotovo svaki dan visim kod njega,gledamo utakmice,pijemo pivo..ne,neću više...maknut ću ga iz svoje glave,iščupati iz svog života,neću više ovako...nije vrijedno bola...što mi preostaje?često se zapitam..u rijetkim trenutcima glavom mi prođe misao:"Pa volim ja živjeti"..da volim živjeti,ali ne volim svoj život..ne volim sve ono što sam napravila od njega..trebao je biti..ne znam..možda protkan mrvicama sreće,samo mrvice,ne želim velike stvari...bojim se..strah je u svakoj pori mog postojanja,uvukao mi se pod kožu,samo strah..ne znam od čega..kao da se bojim koračati kroz život,kao da se bojim ići dalje...bojim se da će me ponovno netko razočarati,izdati me i zaboraviti me...bojim se zaborava..da će sjećanje izbljediti i da se neću moći sjetiti njegovih usana,da ću zaboraviti točnu nijansu one plave boje u njegovim očima,da će okopniti njegov dodir s mojih bokova i trag s jastuka...onaj parfem..toliko isprepletenih mirisa..zamislite miris Čežnje,dodira,miris tuge koja će uslijediti nakon svakog osmijeha,miris suza...uspjeli?to je miris koji mi pruža svaki pogled u njega,to neću zaboraviti...jeste li ikad tako zamišljali ljubav,kao harmoniju savršeno usklađenih mirisa koji vas dovode do granice razuma...kao otrov koji vam je potreban da preživite,kao droga...gladam drugačijim očima svijet,gledam ga kroz suze i sve izgleda nestvarno..kao da gledam kako se događa nešto pored mene,usporeno i kao da me uopće ne tiče,da to što gledam nije moj život..i smijem se..smijem se biću koje sve to proživljava,koje samo traži način za preživjeti,korača a ne vidi put,traži utjehu u...noći jer čini se da postoji nešto tamnije i neshvatljivije od nečeg što ta bića nazivaju životom...a bojim se otvoriti oči i vidjeti,ugledati istinu da sam to biće ja...netko tko traži smisao neobjašnjivih stvari i često tom nekome pobjegne s usana:“Život nije fer!“..želim da život postoji zbog mene,a ne ja zbog života..i dalje se bojim..da ću nestati prije nego počnem vjerovati ljudima,prije nego me netko zavoli zbog mene i mog ludila,da me voli baš takvu i da ja volim tog nekog..prije nego se jednom sve posloži u pravo vrijeme...bojim se da će se život nastaviti i kad sjećanja nestanu..kad moje uspomene budu zametene u prašini vremena...spremam sve stvari koje bude sjećanja u kutiju..naše slike,nasmijana lica i zagrljaj,iako namješten čini se iskren na slici..u nju vjerujem..prstenje s onih ispijenih boca pana i stihove pjesama...stihove Jednom kad noć ukrade nebu i Divne godine...svaka riječ je ispunjena sjećanjima i čuvam ih zbog toga..čuvam ih iz nekih starih razloga,zbog „NAS“...
Post je objavljen 26.06.2008. u 11:09 sati.