Utrne mi ruka od silnog pisanja, ali pravu riječ još uvijek ne mogu pronaći.
Razgovorima razmijenjujemo misli, pa odlutam tamo gdje ni sebe ne mogu naći pa se vratim još zbunjenija nego ikada, a ti me samo pogledaš kao da sam progovorila turski.
Kroz zagonetke svoje prenosiš ideje i izgovoriš nešto što mi se urezalo u pamćenje
– Danas će sutra biti jučer.
I tada mi sve postane jasno...
Post je objavljen 26.06.2008. u 00:20 sati.