Taman sletih i opet letim. Zavidi mi drustvo: Ti samo putujes, tako i treba! I onda idu kuci u neciji topli zagrljaj, u neku sigurnu luku gdje svaki dan pocne isto i zavrsi bez previse brige. Nekada bi ih provocirala, jer ne mogu da se oslobode rutina, da pobjegnu. A sad znam da sam ja ta koja ne zna da ostane. Ubjedjujem se to da je to zbog nekih reportaza ali ne znam ni sama vise.
Mozda to radim jer se od mene to ocekuje, ja sam ta opicena, bezbrizna, uvjek na putu. Ako nisam to, sta sam? Bezposlena novinarka, tako zvani freelancer, sto povremene radi na nekim dosadnim novinama i hrani svoju potrebu za dobrim djelima povremenim volunterskim radom. Anna, moja prija iz Minhena, mi rece: ostani uvjek takva kakva jesi. Kakva sam to?
Imali smo susret, ja i jos sestoro is mog razreda iz Holandije, medju njima Anna. Proslo je godinu dana od onog predivnog rastanka na travi i pod suncem, kad smo pili vino i pivo, i crtali zvjezdice po nogama kao simbol povezanosti. Neki nevidljivi lanac.
Prosli vikend se nadjosmo u kisnom Edinburghu. Jos smo povezani ali ne onako kao prije. Gledam ih, ta divna lica sto su mi bili familija 10 mjeseci. I tu su. Ali udaljili su se od onih sanjalaca koji su prije bili. Oni sto su vjerovali da je sve moguce. I njih je stvarnost sazvakala, iako na neki drugi nacin nego mene. Stian i Dolf su dobili super poslove, sigurnost, stabilnost. Dolf je prije sanjao da ode u Damascus da uci arapski. Anna radi kao webb dizajner na njemackoj drzavnoj televiziji. Kaze da joj je zabavno.
Pred njima ja. Pitam se ko sam? Neuspjesni sanjalac koji se jos uvjek ne predaje. Il je to samo izgovor za neuspjehe?
Idem u istanbul sutra. Pisacu o stvarima koje me interesuju. Nadam se da sam dostojna svega sto zelim reci i uciniti.
(me: don't feed my ego, it is a fat and constantly hungry animal, heading for its own destruction
him: i will feed your ego until it becomes the international monetary bank! Sorry, i love your ego more than you do)
Post je objavljen 25.06.2008. u 00:24 sati.
